Marko Samardžija, jezikoslovac
Očekivao sam kvalificiranije napadače
Razgovarao Andrija Tunjić
V. DIO
Može li se to gledati i kao slavenski otpor Habsburškoj monarhiji?
Može se gledati bar kao pokušaj povezivanja Slavena i provjera njihove snage. Ili barem kao postojanje svijesti da su drukčiji i da bi mogli biti jači kada bi se udružili. Slavistika je dugo lutala i u pitanjima slavenske etnonimije i u pitanjima slavenske glotonimije pa se duboko u 19. stoljeću nailazi na tvrdnje kako postoji jedan slavenski jezik s četiri narječja: ruskim, poljskim, češkim koje uključuje i slovački, i onim što se različito nazivalo. O tome postoji nekoliko vrijednih radova kolege Marija Grčevića.
S obzirom na vrludanja, recite čije je pravilo: Piši kao što govoriš, a čitaj kako je napisano, koje je pripisivano Vuku Karadžiću?
To se, vrlo uvjetno rečeno, pravilo, ne uvijek u istom značenju, u različita vremena pojavljuje u različitih autora (B. Kašić, J. Ch. Adelung, E. Pavić) tako da se Karadžić, možda uz pomoć Kopitarovu, poslužio Adelungovim pravilom „Schreib’ wie du sprichst“ kao što se dosta slobodno u reformi ćirilice poslužio prijedlozima Save Mrkalja.
Što je razlog tomu pravilu?
Ključni razlog bila je latinica koju je – nakon što je postala jedino hrvatsko pismo – trebalo prilagoditi potrebama hrvatskoga jezika. Kako su uz dosta individualnih rješenja u Hrvata živjele različite tradicije, jedna prema mađarskom jeziku, druga prema talijanskom, nastojalo se osmisliti, uskladiti, dotjerati i stvoriti najprimjereniji tip pravopisa. Karadžić se tu pojavljuje kao sekundarni element, bez većeg utjecaja na zbivanja u Hrvatskoj sve tamo do kraja 1830-ih godina, kada mu autoritet pada nakon objavljivanja članka Srbi svi i svuda, koji je izazvao polemiku koja se nije smirila do njegove smrti 1864. Umro je ne doživjevši da mu reforma srpskog jezika bude prihvaćena u Srbiji.
I današnji neki srpski pisci misle da je Vuk prekinuo kontinuitet srpske pismenosti koja počinje sa žitijima svetaca.
Gledano iz perspektive povijesti srpske pisane kulture, ta bi tvrdnja mogla biti točna. Karadžićeva slovopisna, pravopisna i jezična reforma doista je cezura u povijesti srpske pismenosti. Nešto slično je izazvala jezična reforma Kemala paše Ataturka u Turskoj 1920-ih godina, kada se napuštalo arapsko pismo i osmanski turski te stvarao današnji turski jezik.
Karadžića je u reformi podržalo malo srpskih pisaca.
U početku Branko Radičević i još poneki. Kada Stojan Novaković 1868, kao ministar prosvjete, stane na stranu Karadžićeve reforme, ni tada neće u potpunosti biti prihvaćena jer Srbi neće uzeti Vukovu ijekavicu nego ekavicu. Novaković je, kako svjedoči Stjepan Ivšić, rekao da su se Srbi za to odlučili „zarad Makedonije, koja govori ekavski“.
Sasvim razumljivo s obzirom na Načertanije.
Koji god motiv bio, dogodilo se nešto što u Hrvatskoj nažalost nije na vrijeme prepoznato. Dok su Srbi lagano odustali od ključnih elemenata Vukove reforme, istodobno su počeli izgrađivati kult Vuka Karadžića te počeli razvijati književni jezik po vlastitoj mjeri i potrebama. Tek kada se 1918. to našlo u istoj državi, tada su se mnogi Hrvati našli u čudu jer je u svemu bili malo Karadžićeva jezičnog „kanona“.
Rano su se začudili.
Postoji zanimljiv zapis Nikole Andrića, hrvatskog filologa s kraja 19. i prve polovice 20. stoljeća, o susretu s delegacijom srbijanskih srednjoškolskih profesora za njihova gostovanja u Zagrebu, gdje se i on čudi tome što je sve drugačije od kanonskog Karadžića. Tada shvaća da se ide linijom Stojan Novaković – Miodrag Stojanović – Aleksandar Belić, koji je počeo razvijati tezu o beogradskom govoru kao središnjem govoru za cijelu bivšu Jugoslaviju.
Koja se temeljila na francuskom modelu jezičnog centralizma.
Ali kako prva Jugoslavija nije bila Francuska, ni Beograd Pariz, nije bilo željena rezultata. Otpor Hrvata bio je izrazito snažan. Taj je tip književnoga jezika nazivan beogradskim žargonom, a njegove ne samo leksičke značajke beogradizmima, o čem također postoji dostupna literatura. Otpor beogradskomu „žargonu“ posebno je ojačao nakon 1935.
S obzirom da su Srbi do Bečkog dogovora govorili crkvenoserbskim može li se reći da su Hrvati Srbima darovali jezik?
Tako je nešto jednom izjavio Oskar Davičo, negdje 1980-ih, što u Srbiji nije prošlo nezamijećeno. Inače, teško je pouzdano utvrditi kad je krenula priča o tom da su Hrvati Srbima ukrali jezik. Svakako joj je podosta pridonio Stojan Novaković ustvrdivši u svoj gramatici (!) kako su Hrvati „radi književnog jedinstva sa Srbima, primili mesto svoga oblasnog dijalekta naš srpski jezik, pa ga sad i hrvatskim zovu“. Ovdje nije nebitno spomenuti da je Novaković i nakon toga prijateljevao s nekim hrvatskim filolozima.
Možda su mislili kao Novaković i „recenzenti“ vaše knjige?
Kada znate nešto iz povijesti, tada vam se neke usporedbe nameću same od sebe. U svoje doba, kada je objavljena opsegom nevelika knjiga Petra Guberine i Krune Krstića Rječnik razlika između srpskog i hrvatskog književnog jezika, složno su je napadali hrvatski Jugosloveni i Srbi. Tadašnji predsjednik Matice hrvatske Filip Lukas sažimajući tu polemiku napisao je nešto što nije izgubilo na svojoj aktualnosti ni danas. Lukas piše: „Kod takve jednoglasnosti u napadanju na knjigu sa srpske strane, mora da u njoj ima nešto strašno kada je ona poremetila mir kod kuće i ugrozila sigurnost države prema vani.“ A knjižica je bila samo prvi opsežniji pokušaj da se ustanovi što je čije. Ništa više.
To je previše, jer onemogućava srpsko svojatanje hrvatske književnosti.
Fran Kurelac, koji je bio južnoslavenski orijentiran, kada su neki govorili da se treba ugledati na Srbe, napisao je 1860-ih godina rečenicu: „Srbljem nikad ne ugodismo doklen god budu današnje pameti.“ Zanemarite vrijeme nastanka, misao se doima posve suvremeno. A kako može završiti ugađanje srpskoj strani, o tom se tridesetih godina prošloga stoljeća prepričavala sudbina nekoga Janka Baričevića kojemu su, kako navodi Kruno Krstić, poručili: „Odakle, bre, ti da braniš naš jezik“.
I ta rečenica govori da se ne može govoriti o jednom jeziku, koji „Hrvati zovu hrvatskim, a Srbi srpskim“, kako je svojedobno mudroslovio Miroslav Krleža!?
A propos te izjave, koju današnji krležolozi rado citiraju, moram reći da inicijalno ne potječe od Krleže, nego, čini se, od popa Jerka Grškovića, poznatog ljotićevca iz 1930-ih godina. Ne tvrdim da je njegova, ali sigurno nije ni Krležina. Gršković ju je ponavljao u svim prigodama kad god je kritički govorio o onome što je on proglašavao hrvatskim separatizmom. Svojim stavovima taj je katolički svećenik neobičnih političkih nazora podosta zagorčavao život ponajprije pripadnicima Društva Hrvatski jezik i Pokreta za hrvatski književni jezik Tomislavu Prpiću, Kruni Krstiću, Petru Guberini, Blažu Jurišiću.
Jesu li prijepori sadržani u Bečkom dogovoru?
Prvo, značenje se Bečkoga književnog dogovora u neka vremena precjenjivalo. Drugo, to je samo neobvezatan popis želja, sastavljen pod nadzorom Franza Miklošiča, za moguće rješavanje jezičnih i pravopisnih pitanja kod Hrvata i Srba. Treće, dogovor je ostao bez ikakva učinka. U to vrijeme kod Hrvata je dominantan književnojezični tip Zagrebačke filološke škole, izgrađivan posve drugačije od serbokroatističkoga, koji će poslije prevladati. Taj je tip književnoga jezika oblikovan od preporodnih godina i iskristaliziran u polemikama Zagrebačke s Riječkom i Zadarskom školom bez ikakva utjecaja sa strane bilo Karadžića, bilo njegovih pristaša.
Ali utjecaj živi i u vašim cenzorima, koji misle da je Hrvatska još u sastavu neke imaginarne Jugoslavije?
Da, to su samozvani hrvatski Europejci koji preziru narod s kojim žive, koji im je previše tradicionalan, religiozan, katolički, ognjištarski, ukratko: Bože, sačuvaj! Puna su im usta Europe, a diče se svojim zlatnim medaljama s filmskih i kazališnih susreta u Vranju, Surdulici ili Vlasotincu. Svaka čast žiteljima srbijanskih gradova, ali od Europejaca se očekuje da se hvale nečim što su postigli u Bruxellesu, Parizu, Berlinu...
VIJENAC (569.-570.)
Post je objavljen 07.01.2016. u 16:54 sati.