Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/e-porn

Marketing

1:1 u stvarnom životu

03.12.

Kaže mi da se prosuo jutros. Baš se fino raširio na našem platou između zgrada.

Sused ste dobro, možete li? – to je prvo čuo. Nepoznati ljudi.

Ma, sve OK. – odmahnuo je, ustao, rukom pokupio kapu koja je odletjela metar dalje. Na šaci desne ruke – krv, mala brazgotina. Ali boli ga lakat. I ono istaknuto mjesto iznad dupeta. Odšepesao je doma.

Izvrtio mu se film nedavnog razgovora s ocem o njegovom „ledenom“ padu. Mislio je tada da su ga godine, koje otac dobro nosi – načele.

Od 22 na dalje glava mu puca. Bol u lopatici se širi, uzima cijelu desnu stranu, vratne tetive također. Povraća mu se. U 00:02 šalje poruku i čestita dragoj rođendan. Meditativni položaj pronalazi tek oko 2 i tako zaleđen jedva zaspi.

A stari je samo ustao i bez bolova otišao doma, potvrđuje sa smiješkom.

04.12.

Nije baš spavao. Bolno sjedi. Radi.

Kratki susret s dragom u gradu, puse, ruža za rođendan, zatim po dijete u školu, ručak, vježbanje tablice množenja.

Ide na gimnastiku. Usput pokupi sestričnu od male. Tu su negdje s godinama pa počinje ta neka dječja spika, na pola se isključi. Uspije se parkirati. Zove bivša i kaže da će mu donijeti stvari za sutra. Sestrična odlazi u dvoranu. Bivša kasni. Dijete ostaje i ignorira prijedlog da ode obući dres. Pričajući čekaju. Skučeni prostor ispred dvorane puni se automobilima.

Iz smjera Akademije između parkiranih automobila dolazi jedan veliki s neupaljenim svjetlima. Ne može proći. Trubi. Vozač suhog lica, nervoznih pokreta, sijed.

Žena izlazi iz auta koji mu je na putu. On psuje, trubi i otvara prozor.

Maknite se, kak ste to stali? – viče.

Gospodine, došla sam po dijete. Strpite se molim Vas. – kaže ona smireno.

Pa kak vam je palo na pamet tu stati. Jel vi znate da je tu prolaz? – nastavlja s vikom.

Ni Vi ni ja sada ne možemo van. Pogledajte! – kaže mu.

Ima žena pravo. Toliko je zakrčeno autima, da nitko osim onog prvog na ulazu ne može van. Kaže mi da su to standardi, već je on dovoljno dugo ovdje, dolazi godinama s kćerkom i cool je na tu gužvu i čekanje. To je ionako 5-10 minuta.

Žena odlazi.

Opet on trubi, iako je vidio da je otišla. Ne prestaje. S dva metra čuje ga i predobro. Roditelji se pogledavaju.

U trenutku uhvati pogled vozača; gestikulira – pokazuje mu svoje uho i maše mu rukom da prestane.

Ovaj otvara prozor i (opet) viče: Pa vidite di je stala, pa kaj bi ja sad trebal - čekat? Nek se makne!

Puca u sekundi, govori glasno, jasno i brzo:

I kaj bute s tim postigli?! Prestanite trubit! Idiot jedan!

(Ovo zvuči smiješno, kaže mi, bilo bi bolje:
- poslati dijete gore, vratiti se, izvući ga iz auta i istući
- pokucati mu na prozor kao u filmovima i pitati ga zbog čega je on uopće ovdje? Jel možda došao provjeriti tuđu djecu i vidjeti koje od njih ide sâmo doma?
- reći mu da se vrati u rikverc ako zna voziti taj tenk
- ispričati mu ljubazno o velikim autima i muškoj kompenzaciji
ali ti me znaš, to nisam ja, to sam kasniji ja. Ovo smiješno sam ja.)

Truba ipak prestaje. Samo je jedan roditelj vani i kao… ništa nije čuo.

Okrene se, pogleda dijete. Ozbiljna.

Oprosti,... kaže.

Tata, zašto je živčan? – pita.

Ne znam ljubavi.

Pitam se zašto je tata tako kratkog fitilja.

05.12.

Grupa je u starom sastavu. Diže ruku.

Mogu ja prvi?





Post je objavljen 04.01.2016. u 21:00 sati.