u ovo vrijeme, predblagdansko, nikada nisam na čisto, sama sa sobom, jesam li sretna i zadovoljna, ili mi je, svega toga, po malo dost, pa bih radije otišla na neki pusti otok, ili, recimo, na Island, on nije pust, ali, tamo nikoga ne poznam, a oduvijek sam željela posjetiti ga.
tamo negdje prije Nikole, dok smo još pjevali Jeseni, i hvalili njene plodove, izrađivali kućice za ptice koje su otišle na jug, i punili ih starim kruhom i sjemenkama, tada sam se još veselila svemu tom kiču, iću i piću.
planirala sam, zajedno s djetetom, i, nekako, najviše zbog njega, izraditi jaslice, štalicu punu životinja, koje ga vesele, i posteljicom za djetešce koje nam se rodilo, te će nam svima, bez obzira na boju kožu, nacionalnost, političku ili neku drugu opredijeljenost, spol, rod, način izražavanja i stvaranja, mane i vrline, navike, grijehe, i širinu duše, donijeti, toliko željeni svim na zemlji mir, veselje, pozivajuć nas da budemo polak dobre volje, jer tako to i nebo navješćuje, i glas s neba potvrđuje.
promjena je došla, tiho, neprimjetno, prišuljala se zima, mada je nismo ni primjetili, zatrpani svojim glavama u pijesku obaveza, trčimo po kotaču života, uglavnom u krug, rijetko primjećujući ono lijepo što nas okružuje.
drvo, koje me još jučer oduševljavalo svojim predivno crvenim lišćem, danas mi maše golim granama.
moj grad postao je jedna od najpoželjnijih adventskih destinacija.
čudan je to splet okolnosti.
u drugim gradovima, puno poznatijim i već prepoznatljivim po toj, turistički potrošačkoj navadi, preporuča se ne okupljati na javnim mjestima, ili, ako je već potrebno, što manje se okupljati, samim time i družiti, prijateljski, jer, vele, postoji opasnost od terorističkih napada, najgore od svega, nepredvidljivih, pa je bolje i pametnije ostati zatvoren u svoja četiri zida, spustiti rolete, navući zavjese, ne otvarati vrata ni susjedu, niti se javljati na telefon koji zvoni, jer, nikad ne znaš, možda i on može eksplodirati.
zbog toga su ti gradovi, megapolisi, skromno obilježili ove dane došašća.
no, naš je grad odlučio biti gizdav, pokazati sav svoj sjaj, nakitivši se od glave do pete.
objesili su tako sve ukrase koje su imali.
i crvena srca, i bijele borove, i žute lustere, pa i valove trobojnice, sjajne kugle i pariški plave lampione.
sve blješti, pršti i cakli se.
svi trgovi i ulice.
s bora na Jelačić placu, ili, kako ga tramvaj zove, mejin skveru padaju zvijezde padalice.
tako da svi, koji čekaju tramvaj mogu poželjeti da im što prije dođe.
ili novu dasku za bordanje, advent u Beču s frendicama, kožnu torbu, palice za golf, teglicu inčuna, kopačke, set za uljepšavanje na Elzu i Anu, transformera, lego city, ili već nešto.
a, mogu poželjeti i da budu sretni zauvijek.
skupa ili odvojeno.
nije bitno.
sreća je danas jedan od ideala kojeg smo zametnuli putem.
jer, sreću pronalazimo na kiosku Tiska.
u sinkroniziranom crtiću " Frozen ".
na skijalištu Kromplac.
u maminoj torbi, koja se umorna vraćajuć kući pokupi usput neku sitnicu za dijete koje nije vidjela cijeli dan, pa, želeći se otarasiti tog odvratnog osjećaja grižnje savjesti što radeći i skrbeći za obitelj, nema dovoljno vremena posvetiti se tom svom djetetu, al ima dovoljno vremena kupiti mu bager.
taj isti bager sutra leži zaboravljen na dnu nove košare za igračke.
zatrpan nekim novim bagerom. boljim. nabrijanijim.
slaveći rođenje Krita Kralja, koji se rodio u štalici na slamici, trsimo se okružiti se svime onim za što smatramo da će nas usrećiti.
i nas i naše bližnje.
kupujemo, kuhamo, pečemo, trošimo, zamotavamo, režemo, kitimo.
umjesto da grlimo, ljubimo, mazimo, pričamo, pjevamo, razgovaramo, sviramo, plešemo, slušamo, gledamo, vidimo.
kao da smo i slijepi i gluhi i nijemi.
živimo kao roboti.
zar smo, zaista, zaboravili biti ljudi,
pitam se, onako, usput.
" sretan Vam Božić svima,
malima i velikima,
želimo Vam puno sunca
i snjegova sa vrhunca! "
što god Vama to Sretan značio.
Post je objavljen 22.12.2015. u 10:05 sati.