Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/whiskybar

Marketing

The Zero Theorem VS Matrix

Iako su oba filma žanrovski cyber punk (znanstveno fantastični žanr koji se bavi kompjuterašima, obično niže srednje klase ili samog dna, koji ulaze u virtualne stvarnosti imaju kompjuterske implantate i slično), osim potpuno različite poetike, imaju i potpuno suprostavljenu poantu. Čak se autor filma The Zero Theorem, Terry Gilliam, u jednom trenutku humoristični osvrnuo na vezu između dva filma i predstavivši citat iz Matrixa kao vic, time je ukazao da je svjesno radio komičnu antitezu tome filmu.
Prvo o poetici.
O Matrixu svi sve znaju. Tamo su svi likovi frajeri i frajerice obučeni u industrijal gothic modne kožno/lateks komplete i sve je dinamično...kombinacija misticizma, kung fua i gothic industrijal rocka. Čak i pustinja stvarnosti izgleda frajerski, kad se usporedi sa svijetom Zero Theorema.
Svijet Zero Teorema je groteskan. Nema ništa frajerski, cool u njemu.
Zgrade se raspadaju, entropija je zavladala svijetom, glupe reklame su posvuda, a svakodnevni predmeti su na brzinu slijepljena kombinacija već postojećih.
Poput Nea, glavni junak filma Zero Theorem je neka vrsta kompjuteraša, samo, Gilliam opet izvođenje tog posla prikazuje grotesknim (mora pedalirati dok tipka) i nimalo poželjnim, kao što je Matrix napravio ekipu koja bi sjedila za tipkovnicama.
Kako je Matrix film o mesiji odabranom spasitelju, tako je i atmosfera sva uzvišena u Zero Theoremu atmosfera je tragikomična, kao i sam glavni junak ili bolje reći anti junak.
Qohen Leth je ime antijunaka koji je dobio zadatak da sa stopostotnom sigurnošću dokaže broj nula. Što nikako ne uspjeva, međutim, taj posao je gotovo nevažan za njegov život i za cijeli film.
Dok je kod Nea sve što je radilo vodilo do toga da ostvari svoju svrhu i postane spasioc ljudske rase, kod Qohena je ono što radi baš to što ga udaljuje od svrhe.

Drugo, o poanti

Naime, kao što sam već napisao na početku, postoji dio dijaloga gdje nakon što Qohen upita zašto je iizabran za obavljanje takvog nemogućeg zadatka, sugovornik mu počne odgovarati parafrazama iz Matrixa kako je Qohen on obečani spasitelj o kojem je Oracle govorila, kako bi onda zapao u ciničan smijeh i rekao da je izabran jer je "posebno" poslušan radnik koji će taj posao obaviti bez prigovora.
A da bi potvrdio svoju tezu, Gilliam kao crvenu nit kroz film povlači pjesmu Radioheada "Creep" u blues obradi Karen Souze. Jasno ta pjesma je poznata po riječima I wish i was special, so very special....but I'm a creep.
U filmskoj blues jazz senzualnoj verziji, pjesma više nije cmizdravi Radiohead, jer je uvodna glazba za porno stranicu, čime riječi pjesme opet postaju groteskne kao i cijeli fim Ta porno stranica je od prostitutke Bainsley, koju je šef korporacije dodijelio Qohenu.
Bainsley je Trinity ovoga filma. Ona kao vjeruje u Qohena i pomaže mu, jasno prvo po narudžbi, za razliku od Trinity, no kasnije se ipak zaljubljuje u Qohena...ali, ovaj nju odbija...no zanemarimo na tren to, krenimo na šefa, odnosno kako je u filmu prikazan kao neki kafkijanski menađment.

Prvo je neka neodređena figura poput vlasnika dvorca iz kafkina romana do koga se ne uspjeva doći, no naš antiheroj ga sureće, opet u nekoj kafkijanskoj sceni, na najbizarnijim mjestima.
Na kraju filma imamo komičnu parafrazu Neovog razgovora s arhitektom, gdje mu ovaj pokušava prikazati da je još samo jedan u nizu anomalia.
Arhitekta Zero Theorema je famozni menađment. On pokušava uništiti primitivnijom, jednostavnijom tvrdnjom. Potpuno negira bilo kakav smisao života.
Naime, Qohen je prihvaćao raditi mehaničke poslove jer je čekao poziv na telefon koji, kako je smatrao, bi mu trebao reći koji je baš njegov smisao života.
Kad je menašđment saznao za ovu Qohenovu "nit vodilju" odlučio je iskoristiti takvu osobu za najbesmisleni posao.
Menađment mu to priznaje u razgovoru te dodaje kako ljudi koji čekaju na ostvarenje svrhe ili se pitaju o svrsi na vlastiti život gledaju samo kao na nšto prelazno, nešto što se može žrtvovat za veći smisao koji ima doći. Drugim riječima svoj život doživljavaju bezvrijednim u odnosu na svrhu koja tek treba doći.
Stoga, tvrdi menađment, žive besmislene i neispunjene živote.
To je antiteza Matrixa u kojemu većina živi neke lijepe živote, da bi nakon života bili pretvoreni u bateriju, protiv čega se Neo buni (odnosno imaju iskustvo lijepog života iako su zapravo uspavani u nekoj vrsti kade). U Zero Theoremu menađment tvrdi da je svrha upravo težnja ka ugodnom životu. Uživanje u pojedinačnim trenutcima. Jer čak i ako je svrha na kraju puta krasna, ipak je cijeli put (život) ako je žrtvovan za nju, bio uzaludan.
Također, sama ta svrha može biti laž ili glupost ili neka luda fiksacija, poput Qohenovog telefonskog poziva o smislu života, zbog kojeg je odbio i ljubav Bainsley. Drugim riječima, kao što iskustvo života može biti varka nekog zlog demona, tako i svrha može biti varka zlog demona ili šaljivđije.

Na kraju, Qohen umire u virtualnom svijetu (obukao je odijelo koje ga spaja sa dušom i stvara svijet prema obliku njegove duše) te se nakon toga budi na plaži s kojom je, također u virtualnom svijetu, provodio vrijeme s prostitutkom Bainsley koja ga je jedina zavoljela, a on ju je zbog svoje svrhe odbio.
Na kraju smo suočeni s dilemom, zastupa li autor tezu menađmenta da je put cilj ili Qohenovu, da tko je bio dobar i vrijedan na kraju dobiva svoj raj?



Post je objavljen 14.12.2015. u 18:36 sati.