Zidovski obicaji nalazu da se za pokojnikom zali sedam dana. Clanovi obitelji ne izlaze iz kuce. Sjede na madracima prostrtim na podu i primaju izraze sucuti. Ne smiju obavljati nikakve poslove. Sve kucanske obveze i sluzenje gostiju prepusteno je susjedima, prijateljima.
Tako je i Sara sjedila šiva (šiva = 7) za ocem i bratom koji su ubijeni (ama bas nije vazno zasto i kako) prije deset dana. Sjedila, tugovala, razmisljala kako naprijed? Sto kada ustane sa šive? Kako se pripremiti za vjencanje? Jer vjenjcanja se ne smiju otkazivati. Bez obzira na razlog. A Sara je znala da ce cetiri dana poslije šive pod vjencani baldekin. I da ce morati biti vesela. Jer zadaca mlade je da razveseli mladozenju. A i pravo je da svadbeni dan bude i ostane najsretniji dan u njezinom zivotu.
I bilo je to veselje sinoc. Pozvan je bio citav Izrael, a stotine su se odazvale. Da bi pomogli pretociti tugu u radost. Nenadanu smrt u nadu za novim zivotom. I prije nego li ce zgaziti i zdrobiti staklenu casu (da se ne zaboravi kako je Hram srusen) zaridao je zenik, jer su na tlo pred njega prosuli zemlju donesenu sa mjesta na kojem je smrt odnjela dvojicu muskaraca koji su trebali biti tu, piti vino iz bracnog pehara, plesati do iznemoglosti…
Post je objavljen 27.11.2015. u 18:06 sati.