Još nikada nisam obitavala u toploj klimi na lokaciji gdje se podrazumijeva zamotavanje do zuba.
No dobro, ne do zuba, ali dugi rukavi i nogavice su obavezni.
Žene su u crnom, muškarci u bijelom.
Da razmislim, je li na plus 30 lakše biti u crnom ili u bijelom?
U važnim zgradama nema japanki ili sandala, to ćemo vidjeti, u džamiji pokriti kosu.
Žene, nema osamljenih šetuckanja amo-tamo, sve u grupi. Okej.
To je sve izvedivo. Jedva čekam da to sve skupa vidim.
Ili ne čekam. Osjećaji spram toga skaču mi kao jo-jo.
Jako dugo nisam putovala solo. Jesam na službeni put, i ovo je službeni put.
Ali, bez gospodina muža nisam već sto godina.
On kaže neka zaboravim da imam muža i dijete i da se odmorim.
Neka zanemarim sve, i spavam ili što već do mile volje.
Aha, plesat ću bosa po krovovima.....
Pada mi mrak na oči, on je u zadnje vrijeme kratkih živaca, a kćer je poslovično svojeglavo-tvrdoglavo-razmažena.
Pomisao da ih ostavljam skupa, same, me baš zabrinjava. Ahhhhhhhhhhhhhhh.
Najbolja stvar, zaista odlična, je ta da nas jako puno (pa i ja ) imamo jednokrevetne sobe.
Nema dijeljenja wc-a s kolegama, ne mora se paliti tv ,ili može, sloboda narodu....jako, jako sam time zadovoljna.
A ako nam avion plane i/ili padne, barem ćemo iskusiti kako je to biti u chariots of fire.....
Zezam se, letjet ćemo ki tice. :))
Post je objavljen 20.11.2015. u 14:09 sati.