Priča o mojem gradu nije poput bajke. Iako je nekada to izgledalo. Odmah nakon jednog rata započeo je cvjetati, bujati. Rastao i rastao, nicali industrijski pogoni, dolazili novi i novi stanovnici. I devedesetih prošlog stoljeća usnuo je san. Tvornice su se umorile, zaspale i polako nestajale. Jedna za drugom odlazile u povijest. Neke je danas prekrilo trnje, a neke su zbrisane sa svojih nekadašnjih obitavališta. Čak je i princ iz Trnoružice napustio ove prostore. Nema danas tko da probudi moj grad.
Ovih nekoliko kratkih pričica što slijede dio su mojega zaspalog grada.
****
Neki dan sretnem prijatelja iz tvornice koja je nekada bila ponos ovoga kraja. Jedva ga prepoznah. Nikada se nije isticao tjelesnom građom, ali toga dana izgledao mi je sitan, nekako siv. I nekadašnji muški ponos osijedio i prorijedio se, a oči koje su oduvijek igrale, kao da su se umorile. Skupile se u očne duplje pa kao da progovaraju nekom ravnodušnošću. Znam ga kao majstora svojega posla. U to vrijeme nije bilo na Bujštini boljeg od njega. Volio je rad. To je za njega bila zabava od najmlađih dana. Znam ga da nije mogao zamisliti život bez rada i svakodnevnih briga vezanih uza nj. Smatrao je da čovjeku rad ne smije biti teret, ali niti čovjek ne smije biti rob i služiti radu. Oduvijek je govorio da je rad sluga, a čovjek gospodar. Tek tada rad postaje, pa čak i onaj najteži, svakodnevnom igrom. Priupitah ga što danas radi? Čime se bavi? Nevoljko, kao da mu je teško odgovoriti, započne zamuckivati, a moja mu nervoza samo pojača zamuckivanje. Da prekrati svoje muke, naglo ruku zavuče u džep od hlača i izvuče neki komadić papira, neku posjetnicu, na kojoj uz ime i prezime pročitah i ime manager. Snebih se i kao da njegovo zamuckivanje prijeđe na mene. „Ma.. ma što i ti si manager!...pa ti si vrstan majstor kakvog je samo trebalo tražiti ne samo na Bujštini … već i šire….i ti..“, i dok sam pokušavao nešto reći, upadne mi u riječ i izusti: „Ma slušaj, radio sam kao majstor, radio kod jednog poslodavca. Znaš i sam kako to biva, plaće su bile sve neredovitije i na kraju više nisu ni pristizale. Naljutim se i otvorim svoj obrt. I krenulo je dobro. Posla napretek, ali sve neredovitija plaćanja. A država i lokalna samouprava stišće i stišće, dok me nisu u potpunosti stisnuli. I što mi je preostalo nego zatvoriti obrt. Pružila mi se prilika za ovaj posao. Jest da nije u mojoj struci, ali tko danas još u ovoj državi radi. Nekada je bila parola: tko radi ne boji se gladi, a danas ona zvuči tko živi od svoga rada umire od gladi.“
****
„Kako žena, djeca, kako posao?“, priupitam prijatelja kojeg nisam sreo već nekoliko dana. Znam da radi u nekoj zaštitarskoj tvrtki i to većinom noću. Pripada onoj kukavičkoj manjini od nekoliko Hrvata bez braniteljskog statusa, a već je davno napustio pedesetu. Nisu ga još umirovili, te nema druge nego zasukati rukave, ako želiš isplivati do prvoga. Svibanjsko sunce pripeklo, a on, onako znojan kroz jedva vidljivo razmaknute usnice govori: „Znaš i sam da mi nikada nije smrdio rad. Radim ti skoro svaku noć, preko dvjesto sati mjesečno, da zaradim sedamdeset posto prosjeka hrvatske plaće. Evo i sada, kada poplaćam dugove u banci idem se dogovoriti da odem raditi nešto u polju. Znaš, noću radim pa danju imam vremena za ove poslove. Poslije rada u vinogradu, nešto će već iskrsnuti sa maslinama, pa napraviti nekom po metar dva drva, sve to da nekako dođem do prosječne hrvatske plaće. Negdje sa jeseni opet će se nešto pojaviti ili berba grožđa, branje maslina i tako iz godinu u godinu“. Iako iscrpljen ovim radom još uvijek ga ne napušta njegov smisao za humor. „Sjećaš se?“, dobacuje mi onako preko ramena, „do jučer su nam političari govorili da moramo stezati remen. Ja sam ga toliko stegao da mi se pupak zalijepio za kralježnicu, a onaj koji je lansirao ovaj slogan, danas nosi tregere jer nema toga remena koji ga može opasati“. Čvrsti stisak one nekadašnje radničke ruke i pozdrav za rastanak.. „Žurim, moram dogovoriti ono za rad u vinogradu….“.
****
Jutrošnji čvrsti stisak ruke i pozdrav vrate me u stvarnost iz sanjarenja. A tek riječi ovog mladog konobara, kao da oslikavaju svu postojeću nemoć naše svakidašnjice. Ne poznajem ga dugo, ali nekako u razgovorima ovih posljednjih dana nekako mi je prirastao srcu. „Odlazim trbuhom za kruhom“, prozbori i nastavi da ne vidi ovdje perspektivu. „Evo, bližim se tridesetim, a nemam niti pet godina staža. Radim tri mjeseca, pa Zavod, pa dva tri mjeseca pa opet Zavod i tako iz godine u godinu. Radim kod jednog gazde i kada ga upitam za plaću on mi odgovara: Kada si dolazio kod mene pitao si za posao ali ne za plaću. I tako, potucanje od poslodavca do poslodavca. Pitam se imam li ja pravo na život poput nekih, imam li pravo da se oženim, skućim i kada ću to postići ovdje. Banke mi se smiju kada zatražim nešto od njih, a i djevojke me sve više zaobilaze. Nemam im što ponuditi, osim ovih dviju ruku i podstanarske sobe. Život me nije mazio, ali ne vidim perspektive u ovom gradu“. Pitam ga gdje ide, a on, kao ga putovi odvode: „Čim dalje, pokušat ću poput mnogih svojih kolega, pa što bude. U ovom gradu ne pružaju ti niti izazov, a tamo si mogu makar to priuštiti“.
„Bog i neka ti je sretno“, zaželim mu na rastanku.
****
Nakon dugog vremena sretnem starog prijatelja. Nekada smo zajedno radili u danas ocvalom bujskom Digitronu. Jedva ga i prepoznah. Rijetka sijeda kosa koja ga polako ali sigurno napušta, lice se zaokružilo, a trbuščić iskočio iznad remena hlača. „Još radiš“, priupitam ga? „Ma kakvi! Već sam ti sedam osam godina u mirovini Znaš, malo staža tu i tamo, nešto braniteljskog, sakupilo se toga i evo me već oko osam godina. Živim od uredne mirovine. Stiže redovno, ali nije dovoljno. Znaš, radim nešto u fušu, kod nekog što radi aluminijske prozore. To su mi sredili neki moji prijatelji. Sve teže se živi. Krediti, rate, sve to moram nositi na svojim leđima, a i oduvijek znaš da sam mrzio rad kao pojavu. Sjećaš se nekadašnjih parola, dok smo radili u Digitronu: „Rad čeliči organizam, oslobađa dušu“, „Dok se radi bolje se osjeća“ ili još bolje „Tko radi ne boji se gladi“. Sve te parole nisu držale vodu jer mnogi koji su nekada radili, danas su gladni, a niti im duša nije slobodna, već prepuna briga: kako preživjeti do prvoga. Evo i ja sam došao na te grane, iako imam mirovinu, moram raditi u fušu“. Dok se jada, zazvoni mu mobitel. Moj sugovornik nešto prozbori i naprasno reče: „ Žurim.. žurim stari.., oprosti, moram ići postavljati neke prozore. Gazda zove….“.
****
Uvijek sam se divio riječima književnika Krkleca. Pričaju da je svako večer njegova ruta polazila od kavane hotela Palace do željezničkog kolodvora u Zagrebu. Tu bi sjeo i gledao ljude i zamišljao njihove sudbine. Ako ništa drugo poput Krkleca volim promatrati svijet oko sebe. Navratim obično do jednog gradskog kafića i onako sam u mislima promatram prolaznike. I većinom su to ista ljudska lica. Često negdje prije dvanaest sati, navrati nekoliko učiteljica, sjedne, vjerojatno poslije nastave da onako popriča uz kavu. Iako ponekad do mene dopiru njihove riječi one sada u ovoj priči nisu važne. Uvijek kad ih vidim misli mi odlutaju negdje u prošlost, prošlost mojeg školovanja. Grijao sam ja klupu, ne samo tih nekoliko sati. Već obično još toliko. Sjećam se da smo uvježbavali neki dramski komad, ili nešto pripremali za neka školska takmičenja. A danas udobno poslije onih nekoliko sati rada, vrle učiteljice lijepo zasjednu uz kavu za stol. Nimalo ih nije briga, a još manje sram što oni koji ih plaćaju još moraju odguglati preostalih četiri sata na svojim radnim mjestima. U odbranu tih nekoliko sati povikati će jednoglasno da je rad s djecom stresan. Nije li posao jednog minera stresan, posao blagajnice u hipermarketima stresan i materijalno odgovaran, jednog recepcionara, medicinske sestre? I pitam se koji to danas posao nije stresan, a mora se odraditi sukladno zakonu od osam sati. I pitam se tko je kriv da se o jednom tako uzvišenom zanimanju danas priča s omalovažavanjem!....
****
Čitav svoj život prisiljen sam slušati umotvorine stvorene u glavama političara. Iza mene su ovih posljednjih desetak godina slogani „međugeneracijska solidarnost“, „stegnimo remen“, „kultura rada“… neće nas valjda lopate izvući iz krize. Ovih dana kada je vlada shvatila da ni bušenje novih rupica neće izvući ovo društvo iz gliba mrtvo hladno objavljuju da će obični građani još više morati stezati remen, rjeđe jesti, manje telefonirati, rjeđe se grijati. Kopka me stalno u glavi, obzirom na gore napisano, zaslužuje li naš narod, ovako civilizacijski zapušten, da nam oni koji o radu toliko malo znaju nude ta i takva rješenja za bolji život. I dok tako razmišljam i hodam polupraznim usnulim gradom začujem pjesmu Cinkuša:
U divljaka luk i strijela, željeznica, selo i grad.
To su naših ruku djela, da nam živi, živi rad!
Podignimo u vis čela, mi junaci rada svog!
Naša bit će zemlja cijela, da nam živi, živi rad!
Dok tražim prozor odakle se čuje ova vesela pjesma, začuh glas žene: „Zatvori prozore, želiš li da te čitav grad čuje?“.
Daljnji razgovor nisam slušao, a on i tako nije bitan za ovaj tekst.
Varelija Zlatan
Post je objavljen 12.11.2015. u 18:01 sati.