zamišljam nas kao drvo
kojem su se korijeni obvili jedan oko drugog,
(kao mi ono večer)
negdje u dubini svega
nerazdvojivi smo
i stalno se pitam
da li je prekasno da preispitam
još jednom sutra,
a već mi je danas uteklo,
svo mi se vrijeme čini
i naše i tuđe,
iako znam koje ne mogu dočekati.
Post je objavljen 02.11.2015. u 00:12 sati.