Nakon „Greške u našim zvijezdama“ i „U traganju za Alaskom“, odlučila sam uzeti u ruke i treći kod nas prevedeni roman izrazito popularnog pisca za mlade, Johna Greena (o njegovom video-blogiranju s bratom Hankom, kao i o angažmanu s Nerdfightersima, već sam pisala u ranijim postovima, a kako o tome već i ptice na grani sve znaju, u ovom postu neće biti hvalospjeva autoru).
„Gradovi od papira“ počivaju na jednoj anegdoti, odnosno na činjenici da su se izrađivači geografskih karata, da bi zaštitili svoje karte od povrede autorskog prava, odnosno od krađe, domislili tome da u svoje karte upišu fiktivna mjesta. Tako, ako bi se isto fiktivno mjesto pojavilo na tuđoj karti, autori bi znali da im je djelo ukradeno. Međutim, u slučaju fiktivnog mjesta Agloe u državi New York, autori su bili prisiljeni odustati od tužbe za povredu intelektualnog vlasništva, jer je, zbog toga što su se putnici namjernici često zaustavljali na tom raskrižju, na ucrtanom mjestu umjesto fiktivnog, doista nastalo stvarno mjesto po imenu Agloe.
Kao i u drugim Greenovim djelima, u središtu radnje je srednjoškolac, ovoga puta po imenu Quentin Jacobson, koji od djetinjstva prijateljuje s djevojkom iz susjedne kuće, Margo Roth Spiegelman (čak su zajedno otkrili i mrtvaca u parku). A dok Quentina njegovo odrastanje odvodi putem štreberstva, školskog orkestra i krajnje stidljivosti, Margo postaje utjelovljenje avanturizma, popularnosti i općenite poželjnosti (taj dojam za Quentina definitivno uvećava njezina putenost i posjedovanje oblina – sličan tjelesni opis može se pripisati i Alaski Young iz „U traganju za Alaskom“, pa zaključujem da za Greena ovakve glavne junakinje predstavljaju svojevrstan „tip“).
Međutim, ispod svega toga, Margo za Quentina predstavlja nerješivu zagonetku, pa kada ona nakon osobito pustolovne noći s Quentinom ujutro nestaje, Quentin se upušta u geografsko i duhovno putovanje u potrazi za odgovorom na pitanje može li se doista upoznati, odnosno spoznati drugo ljudsko biće. U toj mu potrazi pomažu njegovi najbolji prijatelji Ben i Radar, kao i Margoina najbolja prijateljica Lacey, pri čemu je znakovito za sporedne likove u ovom romanu da imaju i vlastite priče o odrastanju, dok takav slučaj kod Quentina, osim u odnosu na potragu za Margo, izostaje, zbog čega, iako je to putovanje filozofsko i dubokoumno, pomalo neuvjerljivo, što je (osim sličnosti s romanom „U traganju za Alaskom“), moja jedina zamjerka ovom romanu.
Pročitavši tri romana za mlade Johna Greena, izvlačim zaključak da je u svakom svom djelu posvetio pozornost obradi jedne vrlo aktualne, ali svevremenske teme o kojima mladi definitivno počinju razmišljati u vrijeme odrastanja (bolest, smrt, nestanak, samoubojstvo). Činjenica je da to radi na vrlo pristupačan, ali i osebujan način, zbog čega su sva njegova djela pitka, simpatična i privlačna mlađim, ali i starijim čitateljima.
Post je objavljen 30.10.2015. u 16:12 sati.