Dragi moji
Postala sam majka prije desetak dana. Rodila sam krasnu zdravu djevojčicu dugu 55 cm i tešku 3300 grama.
Trudnoću sam iznijela do kraja iako su bili veliki znaci upozorenja da bi mogla dobiti dijabetes i povišeni krvni pritisak u završnici trudnoće ali ništa se od toga nije desilo.
Porod je bio carskim rezom i par sati nakon operacije sam ustala i hodala. Sve je išlo kako treba. Oporavljam se dobro, beba je dobro i jedino na čemu moram raditi jeste da izgubim višak kilograma nakupljenih poslije trudnoće.
No kako gotovo da uopšte nemam apetit iako dojim, mislim da tu neće biti problema, mada će potrajati neko vrijeme.
Fenomen stvaranja novog bića ostaće mi nejasan dok sam živa u svoj svojoj veličanstvenosti.
U trudnoći sam se i nekako navikla da se u meni nešto mrda da je nešto živo u stomaku i da nosim živo biće, ali prvi suret sa bebom je bio stvarno totalno zbunjujući.
Čovjek je nijem nad tim čudom.
Legla sam na operacijski sto u 10 ujutro, sat vremena kasnije ( ili koji minut duže) bila sam u svojoj sobi u bolnici i donijeli su mi moju kćer koja me je gledala krupnim okicama i imala prstić u ustima.
Za samo sat vremena to što je bilo u mraku u mom trbuhu je bilo potpuno živo, potpuno svoje, savršeno i gledalo me okicama nakon kojih više moj život nikad neće biti isti.
Zahvaljujem se Bogu i svim silama Univerzuma koji su mi ovo podarili. Ne znam šta drugo da kažem osim samo veliko, veliko hvala.
Ovo dijete je bilo željeno, plod je ogromne ljubavi i imam utisak da se toliko toga moralo desiti i teškog i lošeg i razočaravajućeg na mom dugom putu čekanja na majčisntvo da bi sad dobila ovakvu nagradu koju itekako znam cijeniti.
Beba je mirna, skoro da i ne plače, ne osjećamo nikakav napor oko brige za nju, već samo beskrajno uživamo, ne možemo je se nagledati, nadiviti...jednom riječju presretni smo.
Za par dana se selim ( vi znate koliko ja mrzim gradove i urbane centre) na periferiju ovog grada koji je bio taman po mojoj mjeri prije 20 godina, a sad je postao betonska džungla, urban kao i svaki drugi grad. Ne podnosim ništa od svega toga i ne pada mi na pamet da tu živim.
Našli smo divan stan sa pogledom na otvoreno more, južna strana, savršen, božanstven, moderan, topao. Svega 15 minuta kolima od centra, ali potpuno je to druga dimenzija.
Cijelo naselje je uglavnom skup prekrasnih kuća i vila sa bazenima, ali bez ijedne tekovine civilizacije, kao što je trgovina, pošta, banka itd.
Za sve što nam treba moramo paliti auto i to nam ne smeta jer su sve udaljenosti male tako da se kolima to da brzo završiti.
Najbolje plaže su nam svega kilometar-dva od stana, imamo mnogo zelenila oko nas, kao da živimo u parku.
E, tu ćemo saviti gnijezdo i podizati ovu malu mrvicu i odatle nikud ne idemo. Kako sve poslove radimo on-line, ne treba nam ništa više nego internet konekcija. Sve ostalo je već tako uhodano da nema nikakve potrebe da se cimamo po bilo kojoj osnovi osim samo ponekad, kad baš mora.
Jednom riječju, što izolovaniji, to sretniji.
Takva su vremena došla dragi moji, da morate bježati u "gunu neznanja" da bi sačuvali svoj mir, mentalni sklop, haromoniju, zdravlje, naročito kad imate srodnu dušu koja to jednako želi kao i vi.
Ostanite mi dobro.
Javiću se ponekad čisto da vam javim kako nam ide.
I naravno, hvala puno svima, svakome ko me se sjetio u komentarima i zaželio sreću.
Blagosloveni bili.
Regina
Post je objavljen 28.10.2015. u 09:00 sati.