Ovih dana u našim školama djeca obilježavaju Dane kruha. U djetinjstvu (kad su se brašno i kruh dijelili "po broju glava u domaćinstvu") su nas učili da se kruh ne smije bacati, a, ako se mora, najprije ga poljubiti i staviti na neko mjesto gdje se ne gazi, da ga pojedu ptice.
Kruh je uvijek bio simbol opstanka, pa su roditelji smatrali da im je osnovna zadaća djecu "dovesti do kruha", a za neradnika je vrijedila uzrečica: "On tuđim zubima kruh jede!"
Evo nekoliko pjesama u kojima se spominje kruh:
HUMANITARCI
1993.
O, Bože, kako su ljudi čudni,
i svačega se bahati sjete:
«Vi, gladni, ostanite budni,
pogače noćas nebom lete!»
Naciljali su svemirske mete,
pa kako ne bi i želuce vaše?!
Al' vjetar noćni odnese pakete,
padobran strgnut zlokobno maše.
Pogled u nebo i gladna usta!
Žuđena pomoć noćas ne slijeće.
Čudni su moćni, želja je pusta,
i mutan cilj gdje nafta ne teče!
Okruge
1995.
Okruge bijele u nizu
čekaju, jer Ti si blizu.
Sanjaju daleka sela,
dok krijepi ih Hostija bijela.
Štruca kruva.
1997.
Šaka brašna i žmul vode,
zrno soli i kap uja,
mrvu kvasa, topla ruka
od tog skuva* štrucu* kruva.
Nema priše, nema strke,
sve polako, u tišini,
u toplini, ko u krilu
majke dite, kruv se čini.
Zraka sunca, miris zemje,
dodir ruke, jubav duše
i sam život od iskona,
sve to čuva štruca kruva!
Kruh ljubavi
1996.
Sjeli smo na travu
pod sivom kupolom neba
i lomili kruh ljubavi.
Traverša*
(starim Siverkušama)
2011.
Naše babe su ih nosile u crkvu, u polje,
kad su radile po kući, i kad su živinu ranile.
A u škašeli* se uvik naša bombončić koji,
oras* ili smokva suva,
ili bar komadić kruva,
ako se drčina* trevu* na putu da jim se daje!
Šta će, one su stare, a život se ka šterika* topi!
Na mlađima svit ostaje!
Post je objavljen 22.10.2015. u 13:32 sati.