Sve će biti u redu, govorile bi moje babe.
I zaista…
Pao berlinski zid, ujedini se Njemačka, nestanu vojni blokovi (barem jedan od njih). Krene Internet, bežične tehnologije. Ukinu se granice i kontrole.
Do kao da je jučer bilo, u DDR-u sam pješke kljusao na poštu, najaviti razgovor sa Zagrebom. Pa bih čekao sat, dva da se to sve provjeri i pospoji. Ako je veza loša, peh.
(Sa drugom stranom, termin bih dogovorio pismima, dva puta po osam dana za putovanje pošte, i imamo dogovor, kad se čujemo.)
Sad sa bežičnim telefonima veličine zapadne čokolade jurim Europom bez granica, čak u zapadni Berlin mogu dojuriti bez kontrola i zidova, i nikome ništa čudno niti kad odem niti kad se vratim.
Kao, normalno.
Ćaću više ne zovem, ali kadgod poželim, Google Earth uredno pirkazuje groblje, veza nikad ne krči.
Ali bile su babe u pravu.
Jer evo ga, kreće opet ideologija kroz medije. Cenzura od mozga. Opet se rastežu žice po Europi. Opet stojiš na Šentilju. Opet Rusi i Ameri stacioniravaju raketline uokolo, baš kao nekad.
Malo će nezgodno bit' ako i Facebook nestane, valja susjedima po fasadama pisat', što se kuhalo i kako je bilo na odmoru.
Protiv pada zaposlenosti u građevini, ziđat će se duž granica i poprijeko.
Fora mi Milanović; logistički i tehnički, veli, mi to malo zida dignemo začas.
Al kad se uruši neko brvno lokalne ceste, HAK po pola godine mantra da je cesta zatvorena.
Dođe mi nekako toplo oko srca.
Sve bu opet ko nekad.
Kakofoniji mojih baba u glavi se smješkam.
p.s.
Jedino, noćna mora nedavno; sanjam, sve divno, žice, zidovi, ophodnje sa psima, sve kao nekad. I onda vidiš desetke tisuća migranata odbijenih za azil, bijesnih, odlučnih, a ne mogu izići VAN' ….
Post je objavljen 20.10.2015. u 13:52 sati.