Marketing
Sanjaj, jer snovi prethode cilju
Prekrasan je, sunčan dan, sjedim u svom boravku s prijateljima i planiramo ručati svi skupa. Prijateljica kuha, dok drugi dio društva i ja sjedimo u boravku, pričamo, komentirano, pomalo tračamo i šalimo se, kad nas prekida zvonjava mog mobitela.
Zrik-zrik-zrik-, oglašava se moj mobitel
Pogledam tko me zove, ali očitava mi se neki nepoznati broj s fiksne mreže iz Zagreba. Ne znam tko je i o čemu se radi, možda neka prodaja, možda … nisam sigurna pa odlazim u sobu gdje je tišina i mir.
- Dobar dan, Petru Deša bih trebao?
- Ja sam, izvolite.
- Zovem iz kadrovske službe ha-er-tea i želim vas obavijestiti da ste primljeni na stručno osposobljavanje na HRT-u te vas molim da sutra u 9 ujutro dođete na Prisavlje potpisati prvi dio ugovora.
- Molim, aha, hvala, super, trebam li što donijeti, kakav dokument, papir?
- Ne, za sad je sve u redu, javite su na portu pa se vidimo sutra!
- Hvala, vidimo se.
Izlazim iz sobe, kako mi se čini s blesavim polu smiješkom na licu, ali sa srcem u grlu, govorim ekipici:
- Dobila sam posao!
- Što, kad, gdje? Daj ne zezaj!
- Ne ozbiljno, kažem, ne shvaćajući ni sama zapravo što govorim.
Prijateljica iz kuhinje odlazi do frižidera i svima nam natoči liker od mandarine dok ostatak čestita, grli me i u nevjerici još postavlja pitanja!
Ok, ljudi moji, napokon, u jednom obliku, ostvarile su mi se sve želje u životu. Želja o kojoj sam maštala još od petog razreda osnovne škole, kada sam tijekom dugih noći, potiho slušajući noćni radio program, čvrsto odlučila da ću jednog dana ja biti radijska voditeljica.
Nakon osnovne škole otišla sam u veliki Zagreb. Ostavila sam prvi puta u životu roditeljski dom, roditelje, prijatelje i moje malo mjesto na otoku. Upisala srednju koja me uopće nije interesirala, u kojoj nisam bila sretna, ali izašla sam najsretnija znajući kako ću upisati fakultet svojih snova. Tako je i bilo. Upisala sam ga, iako godinu dana kasnije, ali završila sam u roku. Paralelno sam odlazila na kuglanje, družila se s prijateljima, upoznavala grad, izgrađivala svoju samostalnost i sigurnost. Ukratko, živjela sam život punim plućima. Diplomirala sam i našla se, kao i svi na burzi ništa ne očekujući od nje. Javljala se na razne radio postaje, na razne natječaje, pisala molbe, slala biografije, nadala se, razočaravala se. Od svih njih sam možda dobila uobičajene odgovore - žao nam je, ali mjesto je već popunjeno; žao nam je, ne možemo vam za sada ponuditi posao. Odlazila sam čak i na par razgovora, ali ništa. Isti odgovori. Ipak, honorarni rad na portalu h-alter dao mi je krila te sam objavila svoja prva četiri novinarska članka od kojeg je jedan: „Dug je put do radnog mjesta“ otišao dalje od internetskih stranica pa se tako priča našla na malim ekranima i na radiju.
Eto, sve je to sada iza mene, sretna sam, vjerujem u sebe, idem i sanjam dalje.
Sad dok ovo pišem, imam vremena u obliku polusatne pauze između povratka s posla i odlaska na trening. Najsretnija sam jer radim u zgradi svih mojih djetinjih snova i želja, na radijskom programu HRT-a. Učim kako ću jednog dana moći samostalno raditi radio vijesti, radio priloge, a možda i imati svoju emisiju koju ću posvetiti svemu što se tiče osoba s invaliditetom, prezentirati naše potrebe, želje i mogućnosti. Bez patetike, bez sažaljevanja osoba s invaliditetom, samo iskreno i s provjerenim činjenicama. Dati priliku tim osobama da kažu što žele i pomoći im otkloniti teškoće s kojima se susreću u svakodnevnom životu, upravo isto što sam pokušala i s ovim svojim blogom.
Dragi čitatelju, pozdravljam te i čitamo se uskoro, a možda i čujemo u programu Hrvatskog radija. A ono što svakome od vas želim poručiti: sanjajte, sanjajte iskreno, želite, želite jako, idite ka svome cilju smjelo, snovi se ostvaruju, želje se ispunjavaju.
Post je objavljen 11.10.2015. u 20:14 sati.