Marketing
Da se ne zaboravi istina - o Škabrnji (svjedočanstvo pukovnika)
i svjedočenje za koje u javnosti nema mjesta...
...
Na slici je Gospin kip s djetetom Isusom, kojem su četnici odsjekli glave, a ispod kipa čuva se i sjekira koja je inače pronađena krvava, a krvne grupe su bile od više ljudi različitih krvnih grupa. Pronađena je zasječena u kip.
Kip je u dvorani pokraj crkve u Škabrnji.
...
Svjedočanstvo pukovnika Marka Miljanića, iz Škabrnje
Rođen sam ovdje u Škabrnji, kršten u ovoj crkvi – koja je ovdje
(na slici) na zidu...
Ovdje, u Škabrnji su mi živjeli roditelji i moja braća... Dva mlađa brata su mi (ubijena) tu na slikama (desno u dvorani, na zidu su slike ubijenih Škabrnjana) O svojoj tragediji neću govoriti. Uglavno, tih dana oni su ovdje u Škabrnji svoje živote dali za obranu države. Prolili su svoju krv za Hrvatsku državu. Nije to kako bi neki htjeli prikazati... to je bio krvavi obrambeni Domovinski rat u kojem je naša Domovina Hrvatska platila visoku cijenu. A pogotovo pojedina naša mjesta.
(...) 18.11. 1991.
Eva Šeganić , poluslijepa žena, tog dana je izgubila muža, svekrvu, djevera i njegovu ženu, tog dana izgubila je 14 članova svoje obitelji, ta žena— a toj ženi nema vremena posvetii takozvana ''Hrvstska televizija''. posvetiti 5 min. Toj ženi! .. Bitniji su neki drugi...
Ja sam bio zapovjednik njenim sinovima kao što sam bio zapovjednik i mojoj rođenoj braći. Mi Hrvati u Škabrnji smo u tome vidjeli šansu da budemo svoji na svome. Inače, ova sela okolo su Hrvatska sela nastanjena srpskim stanovništvom. Nisu to srpska sela. Oni su imali sva prava mi nismo imali prava. Braćo i seste, ni jedan Božić ni jednu Nov godinu nismo dočekali da smo imali struju, nama se na feštu Velike Gospe isključivala struja. (Škabrnja je inače mjesto sa stopostotnim hrvatskim stanovništvom) Nikad za Božić i Polnoćku imali struju u Škabrnji.
To ne znaju oni koji kažu da je prije bilo dobro. Ovdje je za Božić bilo po stotinu milicajaca koji su špijunirali što se događa u Škabrnji.
A mi smo svoje voljeli. Ono što smo oružja imali to smo morali donijeti na miliciju da se popiše. Imali smo pet komada oružja u našoj osnovnoj školi 'Vladimir Nazor', par pušaka i puškomitraljeza koji su uzeti na tehnički pregled i nikad se nije vratilo. Oni oko Škabrnje počinju 90.-e godine paliti i nositi okolo ''koščice kneza Lazara'', (?) (a mi ne znamo da je on ovuda ikad šetao), i demonstrirali četničke pjesme. A mi smo bili razoružani, nigdje ništa nemamo. I onda brže bolje idemo 90.-e, '91 kupovat oružje.
Uzeli smo švercom 58 pušaka, automatskih, a jednu pušku smo plaćali 1800 maraka. Jednu pušku i 150 metaka. Prema tome, nitko nam nije dao oružje, samo smo ga kupovali. Poslije smo ga otimali od njih. Kad smo to učinili išli smo vršiti obranu sela. Oko nas se događaju ''čuda'', pale, kradu, napadaju naše ljude, ... Tada naš heroj, Mirko Norac, daje nama dvjesto i nešto komada oružja, iz vojarni koje su pale, iz Gospića, ne traželi ništa zauzvrat, 'evo Marko, evo branite se Škabrnjani'. Zato je Mirko Norac odgovara, zato je Mirko Norac trn u oku onih koji ne vole Hrvatsku, zato je i osuđen, i plaća i danas.
To se događa onima koji su branili Hrvatsku, a da su se borili protiv nje imali bi sva prava.
I onda nam daje to oružje, daje nam mine, mi imamo bagere u selu, kopamo bunkere, utvrđivamo se, ja sam bio specijalac i vodio specijalce,
dao sam se na rapolaganje MUP-u Republike Hrvatske u četvrtom mjesecu, nisam čekao da vidim tko će pobjediti, i dok nije bilo Hvatske vojske, tišao sam u MUP...morali smo se pripremiti, ja sam znao što se oko mene događa, mi smo danima i noćima radili i utvrđivali Škabrnju, ... znate di je Perković i Unešić, otamo smo dovozili željezničke šlepere i utvrđivali škabrnju, Odredio sam gdje će boraviti deset po deset ljudi dok se brani, ne u svojim kućama i svojim krevetima, nego gore na prvoj crti obrane.
I ja sam ležao na kukurozovini, a imao sam kuću u Škabrnji i nisam htio leći u svoj krvet, nego sam sa svojim vojnicima ležao na kukurozovini, da bi bio primjer svojim ljudima
A tako se jedino mogao i dobiti Domovinski rat. Tri mjeseca smo odoljevali. Svemu i svačemu. Na prije dva tri dana mi je godišnjica petorice mojih poginulih vojnika, ovdje je bila misa zadušnica, od prvog desetog sam počeo svaki dan gubiti ljude, a imao sam svećenika, nema ga kugla zemaljska, a to je Tomislav Sikirić.
18.-og 11. ujutro na Škabrnju je krenula masa od preko 4500 vojnika JNA, avioni, tenkovi, i počela je bitka na život i smrt za Škabrnju. Ujutro u 7.30 se pakao stvorio ovdje ... moj prvi vod prve satnije u kojemu su poginuli ova tri moja Šeganića, moja braća i svi ostali, to je bio prvi vod prve satnije, kog Gornjeg Zemunika, od trideset šest ljudi danas je živih jedanaset, a drugi su tu na slikama (!), Ciivle smo bili evakuirali 3. i 4. X.og, ali potpisom Haškog primirja, bili su vraćeni u Škabrnju što je bila najveća greška, jer se sa Srbima potpisalo ''Haško primirje'', a pokazalo se da im se ne može vjerovati, jer - kad se baba od sedamdeset i pet godina previjala se i kad je došao Hrvat, a ona ga je ubila iz automatske puške!
Nama su se događala ''čuda'' toga 18.-og. Ovdje se toliko tuklo da se meni nije moglo prići. Bio sam u okruženju od dvadeset osam tenkova, a 240 ljudi je branilo Škabrnju.
Ujutro je tekla evakuacija vojnika, teškom mukom smo se probili ali u Škabrnji je ostalo preko dvjesto i nešto civila, a oni su zarobljeni odvedeni u Benkovac i dvadeset sedam mojih vojnika, a da vam kažem što je bilo od onih koji su bili u zarobljeništvu – osim petorice, šestorice svi su ostali umrli od karcinoma. Kako im je ''dobro'' bilo u Kninu. I o tome nitko ne vodi računa.
A što je naš svećenik radio (Tomislav Sikirić). Naš svećenik je primio župu za Veliku Gospu 1991. Godine. Moj pokojni otac je bio sakristan u ovoj crkvi. I bilo je njih dva zovanra, obični ljudi seljaci, koji su bili uz svećenika. Tog dana su mučki, na vrlo svirep način – ubijeni. Jednostavno rečeno – zaklani. Pred nogama moje matere koja je živa, evo ima 97 godina. Bidkup naš Prendža je pozvao svećenika i rekao mu 'Sinko, nemoj biti u Škabrnji, idi nedjeljom održi misu, jer ćeš gore poginuti', a don Tomislav je rekao: Oče nadbiskupe, ako je Bog odredio da ja poginem, ja ću poginut, a ako je odredio da živim, ja ću živit. Ljude u Škabrnji neću ostavit. Kako bude njima bit će i meni. Svaki put kad sam išao na obilazak mojih ljudi na položaj, taj je čovjek išao sa mnom. Moj sakristan zna da sam zabranio svaku upotrebu alkohla, jer se trebalo čuvat, a poslije sam bio i zapovjednik 750 ljudi, on bi išao i u svoje džepove stavio lijekova, andola i sl. i pitao bi ih: kako si sinko, kako ti je... i onda bi nosio i ploskicu rakije pa koji su puno prehlađeni pa bi njima moj Tomo dao da ja ne znam... Ali don Tomo je radio i jednu drugu stvar koju ja uopće nisam znao i nitko nije znao, a to je da je pripremao jedno sklonište jer je predviđao da mi nećemo izdržat, ... i ja sam predviđao ali nisam ljudima smio govorit.Jer ako ja budem širio paniku što će onda ljudi napravit. Samo sam govorio: "Ne može nama niko ništa", a znao sam otprilike. I tako je on pripremio jedno sklonište u jednoj kući jednog čovjeka koji je živio u Americi. I jedna mala metalna vratašca, a prostorija jedno 10 sa 10. I kad je vidio da već upadaju u selo, kad je počeo opći napad, on je sve žene djecu i starce uvukao u to sklonište, njih 67 njih 67. Najmlađa beba je imala oko mjesec dana. Ne smije nitko kašljat, ne smije se ništa... fiziološku potrebu vrše svi tu, 48 sati bez hrane, bez pića, bez ičeg. Don Tomislava sam naoružao s automatom za saobranu jer nas dvojica im živi u ruke nismo smjeli. Jer bit ćemo mučeni. I kad su bebe počele plakat, nema hrane, nema ništa i starci kašlju – ljudima su usta vezivali da ne kašlju, ... ka je vidio da su tu tenkovi, odluči u tri ujutro napraviti proboj između tenkova i rekao ženama koje su (kod nas) nosile te bijele marame, i kaže ako vas primjete vi mašite tim, a ja ću se ubit. Ali hvala Bogu don Tomislav Sikirić je izveo Škabrnjane, kao što je Mojsije izveo narod iz Egipatskog zarobljeništva.
Znate šta, braćo i sestre, ja sam dosad pokušao stotinama novinara to predočit da napišu o tome par crtica, nitko ništa! A da je don Tomislav napravio što loše... onda bi brujali svi o tome. On je napravio više za Škabrnju nego svi mi zajedno. Bio je i ostao čovjek. Danas nemam svoju braću, ali zato imam brata Tomislava, kojega više volim nego ne znam što. Za njega bi dao svoj život – danas.
...
Pukovnik je još govorio i o počinjenim maskarima,ljudima koje su žive rezali, komad po komad, čovjeku koji je svjedočio zvjerstvima u Vijetnamu i drugdje, ali takvo što nije vidio... O gronicama koje su raskopane radi traženja zlata na pokojnicima, o tijelima koja su bila izvađena i pobacana pa su ih mještani morali ponovo sahranjivat... itd... itd... O tome koliko je bolje bilo biti ubijen metkom nego dopasti živ u njihove ruke...
Strašno!
...
Ovo je lekcija o kojoj ni stariji, a kamoli oni mlađi ne znaju!
Jer je to nešto što jednostavno ''treba zaboraviti i ići dalje.''
Mnogi od nas stali su u čudu slušajuć i čudeći se - kako to da te stvari u dvaeset godina nismo ni od kog čuli???
A živimo u slobodnoj zemlji?!
U zemlji koja slavi Dan državnosti - a ne zna što slavi.
I ne zna ni što je bilo, ni kako je bilo...
Pa nek ovo bude jedan prilog tomu - da se ne zaboravi - istina o Škabrnji - i istina o Domovinskom ratu.
Prilog istini u OBRAMBENOM RATU.
...
Pukovniče, iskreno hvala!
Post je objavljen 09.10.2015. u 17:21 sati.