U moru nevažnih kompjuterskih dokumenata, izvirio je jedan. Odavno tu spremljen, nenamjerno…ili? Njegovo nasmijano lice gleda me…ja se čudim…osmjehujem…obuzima me neka čudna toplina…osjećam grižnju savjesti zbog toga što osjećam…iako, znam da je na slici mlađi…iako znam da se sigurno promijenio…ako ništa drugo, dobio je pokoju boru…svejedno, otplovila sam u mislima nakratko u te dane…i lagala bih kad bih rekla da ga se inače ne sjetim…i više nego bih htjela…puno više nego bih uopće smjela…a nikad nije bio moj…barem ne onako kako sam ja to željela…a ja sam bila njegova od prvog susreta…i sad sam…na neki način…i nakon sedam godina…čak i sad kad imam obitelj…čak i sad srce zadrhti pri samoj pomisli na njega…a voljela bih da to mogu promijeniti…ali, ne mogu…a nisam sigurna niti da želim...valjda, "bit ćeš uvijek moj i dio mog sna"
Post je objavljen 03.10.2015. u 22:19 sati.