Kao prvo – vratila sam se nakon dvomjesečnog izbivanja! Kako neki od vas znaju, a drugima sam dala naslutiti, bila sam odsutna kako bih prvo rodila, a zatim naučila biti majka sada već šestotjednoj djevojčici, što je uloga koja će se, kako sam već shvatila, pokazati jednom od najvažnijih u mom životu (stoga vjerujem da mi nećete zamjeriti ovo skoro dvomjesečno odsustvo s bloga).
Također, kao što ste također vjerojatno mogli naslutiti, u tom muzičkom intermezzu nije bilo baš previše vremena za čitanje, s obzirom na bdijenja, plakanja i mijenjanja pelena, ali sam ipak jedan naslov uspjela prošvercati da bih ostala u toku. Riječ je o knjizi iz naslova, dijelu jednog od mojih najdražih humorističkih serijala, i to štivu iz pera autorice Sue Townsend o Adrianu Moleu.
„Godine cappuccina“ kronološki prethode „Izgubljenim dnevnicima“ i odnose se na 1997. i 1998. godinu – godine su to koje su obilježene tragičnom smrću princeze Diane i Dodija al Fayeda u prometnoj nesreći, velikom pobjedom laburista pod vodstvom Tonya Blaira i polaganim razočaranjem britanske nacije u vodstvo koje se trebalo pokazati revolucionarnim.
Za Adriana Molea su pak „godine cappuccina“ godine u kojima postaje višestruki otac, televizijski kuhar i autor kuharice, te u kojima ponovno otkriva da je njegova ljubav prema Pandori i dalje nesuđena. Naime, sjećate li se Sharon Bott s kojom je Adrian imao kratku aferu odmah nakon srednje škole? Ispada da je plod te afere sada dvanaestogodišnji dječak po imenu Glenn, koji očajnički žudi za očinskom figurom u svom životu? No ne i samo to: Adrian je iz braka s Nigerijkom Jo Jo dobio sina Williama, koji u trenutku radnje ovog dijela dnevnika ima tri godine i živi s Adrianovim roditeljima Pauline i Georgeom i njegovom sestrom Rosie (obitelj ima vlastitu krizu s obzirom da Rosie u svojoj petnaestoj godini proživljava buran pubertet, George je u depresiji zbog impotencije, a Pauline se upušta u istraživanje nešto zelenijih pašnjaka, ako se razumijemo).
I dalje se zabavljam čitajući Adriana Molea – iako čitam napreskokce, iako je vrsta humora istovjetna u svakom nastavku otkad sam bila dijete pa do sada, iako je možda ovaj nastavak već izgubio na suvremenosti (s obzirom da je prošlo dobrih 18 godina od događaja koje opisuje) – meni kod Adriana Molea ništa ne smeta. No, dopuštam da sam subjektivna. I naravno da uvijek preporučujem.
(sada čitam „Zvjezdanu prašinu“ Neila Gaimana, pa se nadam da ću uskoro moći izvijestiti i o tome, ali nemojte očekivati ekspresnu brzinu)
Post je objavljen 15.09.2015. u 13:37 sati.