Marketing
tuđmanizacija doma
KUĆNI FRANJO
U neko doba sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća zaključili smo da nam kuća ima premalo hrvatskih obilježja.
Niti smo imali zastavu na pročelju, niti grb na dovratku, niti markicu o posvećenju kuće na vratima, ni fotografiju Stjepana Radića u predvorju, ni reprodukciju slike posljednjeg juriša Nikole Šubića-Zrinjskog u dnevnoj sobi, ni sliku Djevice Marije u spavaćoj, ni kipić kralja Tomislava u kuhinji, nigdje čak ni poklopac bombonjere s nekim domoljubnim prizorom… Ništa. Doduše, imali smo nekoliko knjiga poput „Bespućima posvijesne zbiljnosti“, ali – koliko je bilo knjiga – među ostalim hrbatima bile su potpuno nezamjetljive, kao ništa. Zapravo ništa.
Sve u svemu: što premalo? Nimalo!
Zaključili smo da to valja ispraviti.
Srećom su upravo završili nekakvi izbori i grad je bio prepun potrošenih predizbornih plakata svih mogućih stranaka i kandidata koje smetlari nisu žurili ukloniti. Pokupio sam dva plakata dr. Franje Tuđmana i odnio ih doma. Na njima je bila ona poznata fotografija na kojoj tada još itekako živ predsjednik pobjednički diže obje ruke dok euforično kliče „Imamo Hrvatsku!“
Zašto dva? S jednog plakata smo prijatelj Nikša i ja izrezali torzo i glavu, nalijepili na lesonit, i uglavili na postolje da može stajati. (Bez Nikše mi to ne bi uspjelo jer je on spretnih ruku, sve može napraviti.) S drugoga smo izrezali samo ruke i svaku zalijepili na poseban komad šperploče, te ih također obrezali. Ruke smo na mjestu ramena uglavili na osovine koje su odostraga bile spojene s elektromotorom koji ih je preko jednostavnog sistema poluga pomicao lijevo-desno. Elektromotor je preko žice s prekidačem bio povezan sa strujom i mogao je raditi u dvije brzine: polakše i brže. Sve to smo instalirali na vrh jedne od polica s knjigama.
Mnogi su se domovi dičili portretima prvog hrvatskog predsjednika, ali mi smo jedini imali Franjin lik koji je mahao rukama.
Kadikad smo ga uključivali i ostavljali da nam danima postojano srdačno maše, a kadikad se zabavljali mijenjajući brzinu. Pomalo je podsjećao na svojevremeno općepopularnu mobilnu figuricu patka koji je ostavljen pored čaše s vodom beskonačno zaranjao kljun u nju.
Gosti su uglavnom bili oduševljeni našim kućnim Franjom. Napokon pronađena korisna upotreba! Tjera muhe.
Neki domoljubi koji su navratili nisu znali kako bi se držali pri pogledu na Franju koji im maše. Njima smo s veseljem demonstrirali kako može sporije i brže. U prezentaciju je bio uključen i tekstualni dio kojim smo najozbiljnije tumačili domoljubima, državotvorcima i sličnima kako nam na taj način prvi hrvatski predsjednik postaje nešto blisko, dio intime, čime smo ih potpuno zblesirali, pa su hitno napuštali poprište. Tako je Franjin lik rastjerivao ne samo muhe nego i državotvorne domoljube.
„Maši, Franjo, maši!“ – a Franjo maše.
Onda neki trbuhozborac ispušta sinkrono s mahanjem: „Imamo Hrvatsku!“
A mi zborno odgovaramo: „Imamo Franju!“
Neki posjetitelji su bili toliko oduševljeni da su se vraćali s poznatima koji su se poželjeli fotografirati s mašućim Franjom. Bilo je narudžbi da i drugima izradimo mobilnog predsjednika, kao i prijedloga da krenemo sa serijskom proizvodnjom za kafiće, izloge dućana i obrtničke radnje, ali smo procijenili da to nadilazi naše proizvodne kapacitete.
Nakon nekoliko godina smo ga izguštirali, pa kad je naišao prvi gost koji se oduševio rukotvorinom, naprosto se na prvi pogled zaljubio u nju, s olakšanjem smo mu je poklonili.
Sad smo se ponovo zaželjeli opet imati nešto takvo i jedva čekamo sljedeće izbore.
Post je objavljen 08.09.2015. u 16:42 sati.