...pa da mogu krenuti dalje sa slikama i drugim :)
San o mojem suprugu i mojoj najboljoj prijateljici
Došli su mi V. i M. na razgovor. Došli su mi obznaniti da su zaljubljeni jedno u drugo i da žele biti zajedno. Odnosno da će biti zajedno. Htjeli su moj nekakav pristanak, blagoslov, reakciju, nešto.
Bila sam,naravno, zatečena. Nisam bila ljuta ili ljubomorna. Jednostavno, sasvim iznenađena. U naletu ljubavi prema i jednom i drugom od njih, i naletu nekog nejasnog entuzijazma , složila sam se sa svime, reka 'ok', rekla 'ha, dobro, neka bude'.....jednostavno, tako i tako volim i njega i nju, što drugo mogu uopće reći. Bili su vrlo zadovoljni, razlakšani, pao im je kamen sa srca. Nije da me nisu htjeli povrijediti (nije se išlo tako daleko u razmišljanjima), nego, radije, htjeli su slobodan prolaz :D
Idućeg jutra, moji osjećaji su se promijenili, okrenula sam ploču....točnije , nazvala sam ih da čujem što ima i čuli su se zvukovi zveckanja u kuhinji, domaćeg života - kuhali su čaj. Taj čaj, ta akcija u kojoj su mene isključili iz zbivanja me je shrvala. Osjetila sam sav jad izdvojenosti, pilala sam ih jednog po jednog na telefon, kako su mogli bez mene, zašto mene nisu zvali i tako unedogled...čak sam hodala po njihovom/svojem stanu, i razgledajući nalazila slike koje je moje ,sada već u potpunosti odraslo i otišlo dijete slikalo, i dječje stvari iz nekog prošlo-svršenog vremena. Tako sam bila tužna. Sve je prošlo, sve. Ničega tu za mene nije više bilo.
Maltretirala sam ih verbalno preko telefona, bili su prilično mizerni, ali su (valjda zbog krivnje) sve to slušali i slušali.
Tada me je prostrijelila misao. Sva sam se zasramila i zajapurila zbog nje; učinila je da stanem sa tiradom isti tren. Pomislila sam da bih i ja u takvoj situaciji tražila isto za sebe. Tražila bih razumijevanje. Ili barem podršku. Slobodu, ako je trebam. I ,jednostavno, to je bilo to. Nije bilo pitanje dopuštam li ja da oni budu skupa. Jesu li oni mene povrijedili. Patim li. Vole li mene, vole li se uzajamno ili bilo što od toga. Bilo je samo na stvari kako ja prihvaćam promjenu. Novu situaciju. Kako dopuštam toku da teče.I kako sama živim svoj život, bez upliva nekog drugog.Bez skrivanja iza paravana odnosa. Sama i samoodgovorna.
I tada sam se probudila.
:)
Priča broj dva stiže kad budem imala vremena. Možda popodne, možda ne.
Neće biti san nego realistička proza hahaha. :))
Post je objavljen 05.09.2015. u 12:00 sati.