Biti iz Zagreba Zagrepčanima je jako bitno.
Kozmopolitizmi, migracije, šetanje centra grada kroz vrijeme i prilike – pustimo to sve; jesi iz Zagreba ili nisi. Kuiš.
E, ako jesi, to je isto sumnjivo. Jer otkud su ti roditelji, bake, djedovi…
Naravno, legitimitet procjene uglavnom dolazi baš od onih purgera, koji se najžešće funje na spomen stočne pijace na Zrinjevcu, na blato Savske ulice, na činjenicu arhitektonskog razvoja grada pod stranim silama i židovskim kapitalom. Kegod.
Tri Haberleove zgrade? Prvi zavareni most na jugoistoku Europe? Ne, nula bodova…
Trg Bana Jelačića? Je, o Božiću.
Ali, kuiš, ti to ne kužiš…
Biti iz Zagreba Zagrepčanima je jako bitno.
I onda tako bitan u bitnom legnem spavati, ja, u svojem gradu. Zagrebu.
Serija kratkih klikova semaforskog uređaja za slabovidne prijeđe u drugi ritam taman na granici mog prvog sna; opet iz početka…
Taman kad me prene dim hiljade cigareta odjednom, koji dopire iz stana ispod i kroz prozore i ventilacije, iz auta na semaforu krene treštati derventska Mara sa pripadnim Lolama. U spuštenoj staroj Hondi iza, uhati, kosoglavni, kratko ošišani mladac u protestu poglasni neku ražnjatović - rozga.
Zvukovi se stapaju, tonem u san… u svom gradu…
Novi oblak dima hiljadu cigareta prožima stan oko pola pet ujutro, taman kad začkome ptičundre u parku Brodarskog instituta i vozači dostavnih kamiona krenu bacati kutije i gajbe za novi dan razdraganog konzumerstva na rate.
Kao romantički protuudar, zrak miriše poput pekarnice.
Čija debela cijev ventilacije završava kraj moje terase.
Malo kasnije, otvarajući vrata stana, prenem štakora.
Uljudno prođem dalje.
Stubište smrdi vlažno.
U prolazu kraj vrata prizemlja, primijetim da sam prestao primjećivati, da brava vrata nedostaje već barem pet godina.
Iz pravca podruma, zvuk vode. Posve istrunula podrumska vrata su otvorena, podrum pliva, opet, kao i svake godine par puta.
Želeći baciti smeće, otvaram redom pet kanti za smeće. Sve su pune smećem iz pekarne. Odlažem vrećicu na polupanu školjku wc-a, kraj kante.
Dolazim do auta. Blokiran sam, jer mudraci parkiraju nasred parkinga, kako ne bi plaćali parkiranje.
Trubim; ništa.
Izlazim iz upaljenog auta, ne bih li shvatio, što čekam, ili barem, kako inače rješavam situaciju. (Hvataju me godine...)
Predstavnik sustanara prolazi iza mene, procijedi hraćak za odbačenim čikom.
Dečec je iz kvarta, penzić, tu smo trideset i nekaj let, ono, znamo se.
Jebiga, stari, veli na moje pitanje; nemamo love na računu, kuiš… Nije se trebal krov delat… A, kaj, malo si došel?
A što si poduzeo protiv neplatiša pričuve, pitam.
Je, kak?! Pa nemrem J. tužit', jebate… Pa ona je od prvog dana tu, kuiš?! Ona je naša!
Nevoljko pojasni, kako J. duguje par desetaka tisuća kuna. Da; i P. duguju, isto toliko otprilike. Ali, kuiš, dodaje predstavnik sustanara, pa nemremo se tužakat, nismo cigani, kuiš… Mi smo iz Zagreba, ne?!
Moj neemotivni zaust o luksuzu života u širem centru grada prekida namrgođeni lik na otkinutoj zlatnoj lančini.
Kaj trubiš, seljačino, kaj me nisi potražil po bircevima, no?!
Izlazim sa parkinga. Sredovječna fufa izlijeće iz sporedne ulice; naglo kočim. Auto iza mene trubi, fufa se zaustavlja i urlajući mi psuje mater.
Par minuta kasnije, ne znajući, što mislim, krajičkom oka u retrovizoru vidim Medvednicu kako se smanjuje…
Dabogda ne znao, kamo pripadaš, čudna je kletva…
Post je objavljen 19.08.2015. u 12:34 sati.