Odlučio sam nedjelju iskoristiti za potpuni odmor. Kasnije sam se probudio, doručkovao curry od krumpira i jaja i otišao na plažu. More je i dalje bilo pretoplo, ali svejedno sam se bacio u njega. Bilo kako bilo, ipak je još uvijek bilo za koji stupanj hladnije od zraka. Ujutro plaža je bila posve pusta. Iskoristio sam tu pustoš da se isključim od svega, bez straha da će se svatko malo netko zaustaviti pokraj mene s pet glavnih pitanja. Redom ona su:
1.) What's your name?
2.) Where are you from?
3.) How old?
4.) You alone?
5.) Married?
Sinoć su me bombardirali jedan za drugim s tim pitanjima. Točno tim redom. Znao bih sjesti na plaži i gledati u more i ne bi prošla ni minuta ili dvije i netko bi me od lokalaca primijetio. Već bi bili kod mene sa serijom pitanja. Najčešće klinci od desetak godina. Ali ni stariji se ne bi libili pitati nešto što bi se na zapadu smatralo zadiranjem u privatnost. No, ne i u Indiji. Na odgovor Croatia, završio bih najčešće kao Rus. A na saznanje o mojim godinama i činjenici da sam sam, krenulo bi pravo čuđenje. Biti u Indiji muškarac i preko dvadeset i osam godina, a neoženjen, prilika je za alarm. Takvom čovjeku vjerovatno nisu sve daske na broju. Međutim ni činjenica da pred sobom imaju čudnu biljku, ne bi ih zaustavilo u znatiželji. Znao sam se ljubazno pozdraviti, krenuti dalje po plaži i kada bi oni prijašnji iščezli iz vidika, ponovno bih sjeo na topao pijesak s očima uprtima prema oceanu. Nije potrajalo. Brzo bi se pojavila druga skupina lokalnih znatiželjnika. Koliko god ta pitanja bila nevina i izraz puke znatiželje, toliko me je sve više umaralo i opet nanovo odgovarati na ista. Sve dok se konačno nisam pobrao u sobu.
No, u ovo novo jutro plaža je bila prazna i mogao sam biti sam sa sobom. Prepušten svojim mislima dok sam gledao u morsku beskrajnost, u koju sam se znao s vremena na vrijeme utopiti. Na ovakvim mjestima često sam znao pronaći sebe s laganim smješkom na licu, rezultat spoznaje koliko sam zapravo sretan što imam priliku putovati i vidjeti sve te nove pejzaže i upoznati nove kulture i ljude.
U predvečerje ljudi su se vratili na Marari plažu. U većem broju nego dan prije. Ipak je bila nedjelja, a budući je većina lokalnog stanovništva kršćanska, bio je to nesumnjivo dan za odmor. Ali bilo je tu i puno gradskih ptica koje su na trenutak odlučile pobjeći od gradske vreve. Moglo se to zaključiti po mnogobrojnim automobilima parkiranima uz onaj bijeli križ na kraju ceste koja je vodila na plažu. Najčešće male nove Tate, cijenovno najpristupačniji osobni automobil za većinu Indijaca. Manjina je vozila Hyundaije i to opet male. Ne znam da li su bili manji ti Hyundaiji ili Tate. Ali u zemlji u kojoj 25 posto stanovništva ili oko tristo milijuna ljudi živi s manje od dolara i dvadeset i pet centi na dan, posjedovanje ikakvog osobnog automobila stvar je prestiža.
Uz rub plaže dva sladoledara prodavala su sladoled iz svojih pokretnih kolica sa suncobranom. S drugih kolica mogao se dobiti na pari kuhan kikiriki. Nekoliko štandova prodavalo je osušenu ribu. Njen miris je uzurpirao zrak.
Sedam, osam klinaca, u dobi od deset do petnaest godina, štapom su u pijesku ocrtali konture terena, postavili par letvica i zaigrali kriket. Ako nešto ujedinjuje Indiju više od bilo čega drugog, onda je to zajedničko panindijsko obožavanje ovog sporta, koje nerjetko dovodi do posvemašnje histerije, pogotovo kada igra indijska nacionalna ekipa i pobjeđuje. Mnogi bi rekli da kriket u Indiji ima sličan status kao nogomet u Hrvatskoj. Ja bih rekao da je to još i više. Indijci svom tijelom i dušom žive s kriketom. Uzeti Indiji kriket značilo bi uzeti joj dušu.
Sport su u 18. stoljeću u Indiju uvezli tadašnji kolonijalni gospodari Raja - Britanci. Bio je to jedan od njihovih najvažnijih uvoza i uz ogromam sustav Indijskih željeznica jedna od rijetkih kolonijalnih stvari kojima će se svaki Indijac podičiti, bez obzira što to mogu zahvaliti svojim neksadašnjim kolonijalnim gospodarima. Prvi pisani dokaz o igranju kriketa na potkontinentu je iz 1737. od strane engleskih mornara Istočnoindijske kompanije, a odnosi se na kriket igran u Cambayu, blizu Barode, šesnaest godina ranije. Prvi klub bio je Calcutta Cricket and Football Club osnovan 1792. godine. Kao početak prvoklasnog kriketa uzima se 1864. i utakmica Madrasa protiv Calcutte.
Večerao sam u dvorištu svog homestaya dok sam ponovno osluškivao bubnjare koji su se svake večeri skupljali na plaži. Jane je odlična kuharica i bio je užitak jesti njenu hranu. Izbor je bio poveći - uz uobičajenu kuhanu rižu i chapatije, na stolu je ponovno bio meen polichathu, najbolji koji sam dosad jeo. Jane ga je spravila sa svježe ulovljenom ribom i kokosovim mlijekom koje je sama dobila s kokosovih palmi ponad naših glava. Bilo je i prženih skuša, kao i okre, te deserta koji me podsjećao na naše kroštule, ali bez šećera.
Danas sam i prvi put od dolaska u Indiju napokon zasjeo na porculanski tron. Delhi belly je i dalje izostao, ali barem se sve to prestalo skupljati negdje u meni.
Post je objavljen 01.05.2015. u 19:49 sati.