Ispružio je ruku i potiho zatražio jednu rupiju. Trenutak prije dodao mi je papirnati ručnik. Bio sam u WCu hiderabadskog aerodroma. Nedugo nakon što sam dotaknuo indijsko tlo.
"Nisam još ni prošao kontrolu putovnica, a već me traže pare.", pomislio sam.
Ostao sam mrtav hladan. Ovo je Indija i ovakve stvari su u ovoj zemlji normalna stvar. Što me još čeka... Lagani se osmjeh navukao preko mog lica. To povlačenje za rukav i "žicanje" novca dio su indijskog kolorita.
No, posve neočekivano, pokazat će se ubrzo da je južna Indija drugačija. Sljedeća dva dana nije bilo duše koja me povukla za rukav ili zatražila koju bijednu rupiju. Iznenađen sam.
Dva leta kasnije i bio sam još južnije. Cochin. Nije bilo ni sedam ujutro, sunce se polako dizalo, a vlaga se već osjećala u zraku. Znao sam da će biti pakleno, pogotov sredinom dana. Otići u Indiju nakon ožujka nije pametna stvar. Temperature se sve više dižu, nerjetko i preko 40 stupnjeva, vlaga u zraku postaje nepodnošljiva, a onda krenu i monsunske kiše. Najbolje vrijeme za putovanje u ovu zemlju je u vrijeme sjeverne zime.
No, ne valja kukati. U Indiji sam. Čak sam i ja, kojemu vrućine nisu nimalo draga pojava, znao da ću izdržati. Moram. Nema druge.
Bacio sam pogled na aerodromsku zgradu. Bila je to četverokatnica ili peterokatnica, očito nedavno izgrađena, u nekakvom pseudokineskom stilu. Nikako mi se nije uklapala u ovu sredinu. Zaustavio me vozač rikše i ponudio vožnju do grada. Pristojno sam mu odmahnuo rukom. Na moje iznenađenje, to mu je bilo dovoljno da se udalji i ne pokušava i dalje uvaljivati me nešto što ne želim.
"Gore na sjeveru nikada ne bi tako lako pustili bogati bijeli plijen! Da, na sjeveru...", misli su vrludale u umornoj glavi.
Ali ovo nije sjever. Ovo je jug. Jug jedne velike zemlje. Jug jednog potkontinenta. Čitao sam dosta o jugu kako je nenametljiviji te daleko čišći, a uz to i puno obrazovaniji. Kerala primjerice slovi kao najpismenija savezna države Indije. Da budem iskren, nisam vjerovao puno u to pročitano. Ovo je ipak Indija. Sjever ili jug - ipak je riječ o Indiji. Prije pet godina putovanje po indijskom sjeveru otkrio je sve "čari" ove zemlje - prljavština, smrad, prosjačenje, kaos...
"Može li ovdje doista biti drugačije?", pitao sam se dok sam čekao aerodromski bus.
Iako su oči bile umorne i najradije bi se sklopile nakon dva dana putovanja od Europe do Indije, radile su punom parom i promatrale svijet oko sebe. Bilo je zaista čisto. Tu i tamo neki papirić ili drugi otpadak na tlu, ali ni vrijedno spomena. Uredno sređeni ljudi kretali su se u svim smjerovima. Duboko sam udahnuo. Osim vlage u zraku nosnice nisu mogle detektirati pretjerani smrad. I dok sam ja upijao Indiju svim svojim osjetilima, stajajući na povišenom pločniku uz stajalište aerodromskog busa, osjećao sam se kao da sam u nekom drugom paralelnom svijetu. U svijetu gdje Indija nije Indija. Nisam htio odmah olako sve to prihvatiti. Ipak sam još uvijek bio unutar kompleksa aerodroma.
Aerodromski bus se jedini u to rano jutro uklapao donekle u ustaljenu sliku koju imamo na Zapadu o Indiji. Dobro, imao je klimu koja je radila punom parom, što je za većinu lokalnih indijskih buseva nepoznata stvar. Ali zato je bila šarolika hrpa starog ulupljenog željeza, gdje je ruzina uporno jela preostalu boju. Prljava stakla. Izlizana kožna sjedala. Uska. Sasvim vjerovatno kineski, korejski ili japanski poklon, nakon što je bus odradio normalan životni vijek negdje na Dalekom istoku.
I cijena je bila indijska. Za tridesetak kilometara i sat i pol vožnje osamdeset rupija. Ili manje od devet kuna. Indija je očito i dalje najjeftinija zemlja u kojoj sam ikada bio.
Bus se prvih pola sata kretao pristojnom brzinom. A onda kako je počeo ulaziti u Ernakulam, Cochinov twin city na obali, pretvorio se iznenada u lokalni gradski bus i počeo stajati na svakoj stanici. Kako onim označenima, tako i onima imaginarnima. Gdjegod se netko odlučio iskrcati ili ukrcati, vozač bi mu drage volje stao.
Promet je postajao kaotičnim. Postoje linije po sredini ceste koje razdvajaju dva smjera, ali one se tek povremeno prate. Kao bilo gdje u Indiji vozi se prema osjećaju. Jednog trena obje trake postaju trake istog smjera, dok u drugom od dvije trake čiribu-čiriba samoinicijativno vozači naprave tri, četiri ili čak pet. Skreće se svakako. Staje se bilo gdje. Nije čudo što nisam primijetio niti jednog prometnog policajca. Vjerovatno su odustali. Tko bi ikada mogao od ovakvog kaosa napraviti red?!
No, moje oči su i dalje tražile nekakve veće količine smeća po ulici. Sada smo već dobrano bili u srcu jednog grada. Polako se preko mostova kretali s jednog otoka na drugi, po cochinskom arhipelagu, prema glavnom otoku - Fort Cochin. Smeća je i dalje bilo iznenađujuće malo. Da se razumijemo - da Keralu stavimo negdje u Europu, bez sumnje bi bila najprljavija točka kontinenta. Ali ovako, uz ostatak Indije prljav kakav jest, Kerala je čisto otkriće. Prema ostatku Indije, keralske ulice se doimaju ispolirano.
Cochin je jedan od najočuvanijih kolonijalnih gradova u Indiji, a istovremeno i jedna od njenih najvažnijih luka za teret. Te dvije stvari stoljećima su vezane jedna za drugu. Godine 1341. priroda je velikom poplavom stvorila današnji zaljev s desecima otoka i otočića, savršenu prirodnu luku koju su najprije otkrili Arapi, potom Kinezi, a naposljetku i Europljani. Cochim je dobio epitet "bisera Arapskog mora".
Od Europljana prvi su došli Portugalci 1500. godine i lokalni im je maharadža dao dozvolu za osnivanje naseobine. Nastao je tako današnji stari Cochin, ili Fort Cochin, iako utvrde danas više nema. Portugalci su, kako je to uvijek bivalo, sa sobom doveli franjevce i počeli uz trgovinu istovremeno širiti i katoličku vjeru. Dokaz tome su mnogobrojne katoličke crkve po Cochinu i okolici. Toliko ih je da na trenutke zaboravljaš da si u Indiji, u zemlji u kojoj svih drugih valjda ima općenito više od katolika. Ali u Kerali je katoličanstvo zato vrlo prisutno.
Godine 1663. Portugalce su zamijenili Nizozemci, a njih 1795. Britanci. Ovi posljednji ostat će ovdje do 1947. i nezavisnosti Indije.
Bus me iskrcao u samom središtu starog Cochina. Napravio sam par koraka i već sam "udario" o obalu. Na moru mogli su se vidjeti i veliki teretni brodovi koji plove pod raznim svjetskim zastavama, ali i maleni lokalni trajekti, te još manji drveni ribarski čamci. Bilo je prometno. Površina mora bila je puna života.
U potrazi za hotelom naletio sam na glavni gradski park koji nosi park velikog portugalskog moreplovca Vasca de Game. Tu se izdizalo visoko drveće širokih krošnji, čije su debele grane, tipično za vlažna tropska područja, bile prekrivene parazitskim biljkama. Drveće je bilo toliko visoko da je lako moglo nadvisiti trokatnicu, ako ne i četverokatnicu. Stvaralo je toliko potrebnu hladovinu. Bilo je deset i sunce je stvorilo vrućinu. Uz gotovo 100% vlage osjet vrućine bio je još i veći.
Prilazili su mi povremeno vozači autorikši dok sam pokušavao pronaći Four Seasons Hotel. Niti jedan nije bio naporan. Dovoljan je bio "Ne, hvala!", i pustili bi te na miru. Znao sam da je hotel, kojeg sam rezervirao preko interneta, negdje u blizini glavne pošte i u okolici jedne od dviju glavnih crkvi u središtu grada - sv. Franje. Nije trebalo puno i smještaj je pronađen. Doduše ne onakav kakav sam očekivao. Na fotografijama na internetu izgledao je puno bolje.Tvrd krevet, zamazana posteljina, ventilator. Televizija, iako vjerovatno niti jedan putnik ne gleda televiziju kada je u Indiji. Televizija mu je svakodnevno pred očima, na svakom koraku. A ti kao putnik jedan si od likova u sapunici zvanoj Indija. Barem je topla voda u kupaoni, iako sam lako na ovoj vrućini mogao i bez nje.
Problem neimanja klime odlučio sam riješiti paljenjem ventilatora na najveću moguću brzinu i širom otvorenim prozorima. Zamazana posteljina nije bila privlačna za spavanje. Dobro da uvijek na putovanjima u zemlje Trećeg svijeta imam negdje u torbi zapakiranu laganu vreću za spavanje. Kako god da se uzme, cijena je bila sitnica - 550 rupija ili 60 kuna na noć.
Odspavao sam malo pod snažnim zamahom ventilatora. Stvarao je koliko toliko zraka. Vani, kako se bližila sredina dana, postajalo je sve nesnosnije. Osjećalo se to i u tom sobičku. Tipično za zgrade od betona i lima, prostorije su se brzo zagrijavale. Vrućina je uspješno penetrirala u sve kuteve Cochina. Bez obzira na to, uspio sam odspavati. Tko ne bi nakon dva dana putovanja i šest letova?! Ma da je vani i opća opasnost, spavao bih kao beba. Toliko sam bio umoran da ni snovi nisu dolazi. Mozak se potpuno isključio.
Naglo me probudio alarm. Prošlo je sat i pol. Nevjerno sam još jednom pogledao na mobitel. Da, oči me ipak nisu varale. Zaista je prošlo podne. Osjećao sam se kao da sam prije minutu ili dvije sklopio oči. Mogao sam nastaviti spavati. Zapravo sam o tome i ozbiljno razmišljao. Ali to bi značilo da bih izgubio puno dragocjenog vremena. Osam dana u južnoj Indiji nije malo. To je ekstra malo. Manje od manjega. Prisilio sam se na noge i izašao u cochinsku pećnicu. Ni hladovina krošnji onih visokih stabala na Vascu da Gami nije puno pomagala. Živa je po slobodnoj procjeni bila prevazišla tridesetpeticu. Uz gotovo 100% vlage. Iako sam isprva pomislio da sam možda previše zabrijao na vrućinu, dokaz je vrlo brzo demantirao te misli. Znojem namočena lagana bijela ljetna majica. Znojem namočene hlače u međunožju. Netko tko je to vidio, mogao je pomisliti da se ovaj stranac upišao u gaće. Jer Indijci se ne znoje. Nisam nikada vidio Indijca da se znoji ma koliko visoka bila temperatura zraka ili vlaga. Oni su naučeni na ovo. Meni se pak sa čela u potocima znoj ubrzo počeo lijevati prema očima i naposljetku ulaziti u oči. Od kombinacije znoja i prašine oči su počele peći.
Ipak, mora, biti iskren i priznati da sam očekivao nešto još gore. Nešto poput mozambikanskog Tetea, gdje sam još uvijek doživio najvrući i najvlažniji atak na moje tijelo. Na obalama Zambezija. Cochin nema tako veliku i moćnu rijeku u svojoj blizini. Ali zato ima ocean s jedne strane i ogromno prostranstvo slatkovodnih kanala i bazena u pozadini. Takozvani 'backwaters of Kerala'.
Uzeo sam autorikšu do Mattancheryja, od centra tri kilometara udaljene četvrti Cochina. Prvo sam razmišljao da bih propješačio tamo i nazad. Ali onda sam se predomislio i odlučio u jednom smjeru uzeti rikšu. S obzirom na cijene u Indiji, nije to trebao biti nekakav udarac na džep. I nije bio. Pedeset rupija. Pet i pol kuna. A rikšaši su ovdje u Cochinu iznenađujuće poštena pojava. Očekivao sam natezanja nakon prvotne previsoke cijene. Ali ne samo da mi je prvi rikšaš ponudio meni strancu normalnu cijenu, već je ponudio i manje nego što su mi savjetovali platiti u hotelu. Daljnje putovanje kroz Keralu pokazat će da taj prvi vozač autorikše nije bio iznimka. I ostali su bili nenametljivi i pošteni. Nitko se ne osjeća dobro kada zna da ga se gleda kao otvoreni novčanik pun dolara i eura.
Da stvar bude još zanimljivija, svaka autorikša u Cochinu ima i taksimetar. Ili rikšometar. Najčešće nije uključen, ali svejedno postoji. Nisam dosad nigdje vidio rikše s rikšometrom.
Izašao sam na glavnom trgu u Mattancherryju. Niže niz istočnu obalu cochinskog otoka. I ovdje je abnormalno visoko drveće pokušavalo ublažiti podnevnu vrućinu. Nekoliko štandova suvenirnica s autentičnim kineskim suvenirima. Njihovi vlasnici registrirali su krajičkom oka dolazak jednog stranca. Nitko se nije ni pomaknuo. Uvaljeni u svoje raznorazne sjedalice promatrali su svijet, ali s podnevnom vrućinom nisu imali želje sudjelovati u njemu. S druge strane, mravinjak rikši je ostavljen parkiran, dok su njihovi vozači negdje na ugodnijem mjestu. Onih par koji su ostali pred ulazom u Nizozemsku palaču, fjakasto su pomaknuli ruku i pokazali prema rikši. Nisu se ni trudili.
Stranaca je u Cochinu trenutno malo. Sezona je bila gotova. Dolazile su prevelike vrućine. Puno veće od ovih trenutnih. Stranaca neće biti do studenog. Što i nije bilo loše. Osjetiti kolonijalni Cochin bez horda turista.
Mattancherry je židovski centar Cochina. S obzirom na trgovačku prošlost i sadašnjost ovoga grada, razne nacije i religije žive jedni uz druge. Mogli bismo reći da je Cochin jedna od prvih zaista multinacionalnih sredina, gdje ne sužive dvije ili tri, već četiri različite kulture. Hinduizam je odavno imao ovdje korijene. Arapi su potom donijeli islam, Portugalci na svojim karavelama kršćanstvo. Prvi su Židovi u Cochin došli u 1. stoljeću naše ere, nakon što su im Rimljani razrušili jeruzalemski hram i raštrkali ih na sva četiri kraja svijeta. Većina ih je ipak došla tijekom 16. stoljeća u bijegu pred zloglasnom Inkvizicijom, Mnogi su se naselili u srcu današnjeg Mattancherryja, koji je još uvijek poznat kao Jew Town. Tu im je bilo dozvoljeno njegovati svoju vjeru i svoj način života. Kroz 16. stoljeće podizale su se sinagoge, poput Pardesi sinagoge iz sredine tog stoljeća. Kasnije su je razorili i u 17. stoljeću podigli ponovno Nizozemci, tik uz Kraljevsku palaču cochinskih maharadža. Danas je ona poznata kao Nizozemska palača i može se pohvaliti fenomenalnim muralima iz Ramayane, Mahabharate i drugih indijskih tekstova. Žarke boje i sićušni detalji muralima su udahnuli život.
S druge strane, Pardesi sinagoga izgledala je kao da je sav život bio isisan iz nje. Skrivena na kraju slijepe uličice sjećala se boljeg vremena. Davidove zvijezde i menore na fasadama i željeznim ogradama okolnih kuća odavale su da je nekada ovdje morala živjeti značajnija židovska zajednica. Ti simboli su uglavnom skoro pa jedino što je ostalo od nje. Mnogi su se odselili u potrazi za boljim životom. Mnogi su pod naletom drugih i jačih kultura izgubili onu svoju. U Indiji je danas oko pet tisuća Židova. U Cochinu svega njih šezdesetak. Nedovoljno da se čak normalno održavaju religijski rituali u sinagogi. Pardesi sinagoga i dalje je otvorena kao mjesto molitve, iako će ti pet rupija osigurati ulaz u nju kao da si ušao u nekakav muzej. Ostale sinagoge odavno su zatvorene i oronule. Pet minuta hoda niz ulicu otkriva veliku Davidovu zvijezdu na zabatu. Bijela boja njene fasade ljuštila se sa svih strana. Drveni prozori i vrata još uvijek na mjestu. Gnjili i s velikim lokotima. Mislim da je moguće da sam samo malo jače pritisnuo da bi sve popustilo pod pritiskom. Samo ona velika Davidova zvijezda na zabatu otkriva da je ovo nekada također bila sinagoga.
Pardesi je još uvijek otvorena, ali pitanje je u kom trenu će se ona pretvoriti u jedan muzej.
Mattancherry i Jew Town danas su više "naseljeni" trgovinama začina, antikvarnicama, suvenirnicama, restoranima i malim hotelima. Bez obzira na to, ipak se još može osjetiti duh starog vremena. Vremena kada je neki drugi, ozbiljniji vid trgovine davao život ovome gradu. Taj duh sam odlučio potražiti malo dalje - u šetnji po Bazar Roadu. Ova polukružna ulica prati obalu i povezuje Fort Cochin s Mattancherryjem. Prošao sam ranije njome u autorikši. Sada sam se pješice po njoj odlučio vratiti u Fort Cochin. Sunce je sada bilo veoma visoko i njegove zrake nije moglo izbjeći. Bazar Road omeđuju u najboljem slučaju dvokatnice, a nerjetko samo prizemnice. Nedovoljno da se stvori neki ozbiljniji hlad po kojem bi se moglo hodati. A često rikše, bicikli ili kamioni parkirani uz oba ruba ceste tjerali su pješaka na njenu sredinu. Na otvoreno sunce.
U mnoge kamione utrpavao se teret. Teret u Cochinu znači začini. Kerala je zemlja začina. Vasco da Gama je 1500. godine došao u Cochin u potrazi za tada toliko cijenjenim crnim zlatom - keralskim paprom. Portugalci su došli i ostali nekih sto pedeset godina. Danas se ne trguje samo paprom, već i đumbirom, čilijem, kurkumom, kardamonom, anisom, klinčićima... Na koji god začin da pomisliš, taj je sasvim sigurno ovdje. Prodaju se i razne žitarice, a najviše riža. Posebno mjesto zauzima lokalna crvenkasta keralska riža koja se često može pronaći u lokalnim kućama. Treba razlikovati trgovine začinima namijenjene turistima, poput većine u Fort Cochinu i Mattancherryju, od onih lokalnih koje se najčešće nalaze uzduž Bazar Roada. Sljedeći dan vratio sam se na Bazar s lokalnim čovjekom od povjerenja, Apeelom. Apeel je cijeli drugi dan bio sa mnom i pomogao mi naposljetku u cijenkanju i odabiru najboljih začina. Kupio sam riže i začina preko četiri kilograma.
Taj prvi dan zadovoljio sam se šetajući usporeno po Bazar Roadu i promatrajući život. Život u Indiji je jedan veliki bazar. Kamioni su posvuda prekrcavali teret. Neki su već bili dobrano natovareni do vrha. Cerada i jaki konop osiguravao je da se vrijedni teret ne iskrca negdje prije vremena. Sasvim sigurno taj će teret pronaći svoj put bilo u obližnju veliku teretnu luku Cochina ili neku drugu indijsku luku i onda dalje na dugačak put brodom u Europu, Amerike ili tko zna gdje.
Bazar Road nije široka ulica. Dvije relativno uske trake, koje su učinjene još užima zbog onih parkiranih vozila uz rub. Natovareni kamioni morali su oprezno manevrirati ne bi li se uspješno mimoišli s autorikšom, a kamoli s nekim većim vozilom. Osim u širinu, ti kamioni išli su i u visinu. Ponekad i dvostruko više od nekih zgrada u ulici. Doimali su se poput tvrđava.
Povremeno sam ulazio i u 'godowne', stara skladišta začina. Ona su bila također uzduž Bazar Roada. Mnoga posve neoznačena. Nisu namijenjena turistima. U njima se još uvijek radilo. Samo bi mala vratašca ponekad odavala tajnu iza velikih zidova. Prolaz kroz njih značio je često prolaz u stari svijet Cochina. Daleko od buke vanjskog svijeta, u unutrašnjim dvorištima poslagani na tepisima na podu na suncu su se sušili začini. U pokrajnjim prostorijama, neukrašenima i rustikalnima, baš kako se i očekuje od neturističkog mjesta, žene bi najčešće bile u putom zamahu posla i pripremale već osušene začine za transport ili nove za sušenje. U 'godownu' nazvanog Ginger Palace pronašao sam zaista pravu palaču začina, uglavnom kako i ime kaže đumbira. Cijelo unutrašnje dvorište bilo je ispunjeno tepihom od đumbira, dok su na stepenicama na ulazu u jednu od prostorija dvoje srednjovječnih čiča uporno mlatarala rukama i ozbiljno raspravljala o nečemu. Iz prostorije iza njih dopirao je zvuk klotarenja. U slabo osvjetljenom prostoru primijetio sam žene koje su čistile đumbir.
Malo dalje naletio sam i na Pepper House. Plan je bio isti: ulaz prema unutrašnjem dvorištu oko kojega su se smjestile razne prostorije. Samo što Pepper House više nije bio skladište, već chic kafić i galerija. Staro i novo, moderno i tradicionalno, ne tako daleko jedno od drugog.
Nastavio sam dalje niz Bazar Road. Unatoč vrhuncu vrućine, ovdje se radilo. Kako sam hodao, mogao sam osjetiti u ovoj ulici i svu onu multikulturalnost Cochina. Džamije su se izmjenjivale sa crkvama i hinduističkim hramovima. Natpisa raznoraznih, od hinduističkih do arapskih i engleskih. Znano je da je Indija i zemlja jezika. Samo ih se u Cochinu govori četrnaest. Na ulici je kod ljudi malo teže razlikovati tko je koje vjere. Žene su uvijek u šarenim sarijima, bilo one hinduistkinje, muslimanke ili kršćanke. Jedino muslimanke se ponekad može lakše raspoznati jer uz sari dodatak je i lagano privezana marama preko glave. Kod muškaraca problem je mnogo veći. Tu se zna još i manje. Odnosno, drugim riječima, ne zna se ništa. Vrlo često su oni u dhotiju, komadu tkanine koja je sad omotana oko njih kao duga haljina, a sad pričvršćena uz bokove kao nešto nalik na debelu mini suknju. Oni moderniji prakticiraju duge hlače. Kratke se rijetko viđaju kod Indijaca.
Kada sam se napokon dočepao ponovno Fort Cochina, odlučio sam otići natrag do hotela, otuširati se i ubiti oko. Nadao sam se da će kada se probudim splasnuti i vrućina. Jednostavno više nisam mogao stajati na nogama. I kolonijalne ulice Fort Cochina bile su prazne, a trgovine zatvorene. Bilo je jednostavno za sve prevruće...
Probudio sam se sat i pol kasnije. Osjećao sam u svom sobičku kako je temperatura počela padati. Ventilator se više nije morao toliko mučiti da stvori zraka. Vani su se trgovine već otvorile ili, oni koji su odlučili produžiti popodnevnu siestu, tek su ih otvarali. Bilo je podnošljivije. I šetači su izmigoljili odnekud. Čak sam naletio i na prve turiste, uglavnom blijedoliku mlađariju u potrazi za jeftinom egzotikom, kakva je Indija. No, i dalje su ulice bile relativno prazne. Bilo je očito da je stari Cochin pri kraju sezone. Doimao se poput umornog starca na kraju dana. Njegovi hoteli i homestayi u zgodnim kolonijalnim kućicama, kojima je krcat stari grad, činili su se kao da nemaju uopće gostiju. Iako su mnogi izgledali jako primamljivo. Ni trgovine, od kojih je većina izgledala veoma moderno za indijske pojmove, nisu bile punije ljudi. Pokušavao sam zamisliti sve ove trgovine i hotele i agencije prepune ljudi na vrhuncu sezone. Nije mi se svidjela slika u glavi. Bilo bi to preturistički. Ovako sam imao dojam da mogu udahnuti Cochin.
Šetnja po tim ulicama podsjećala me tako jako na Luang Prabang u Laosu, Yogyakartu u Indoneziji ili pak El Nido na Filipinima. Turističke meke gdje svatko može pronaći nešto za sebe, od skupog luksuznog smještaj do backpackerskih spavaonica. Mjesto gdje stranac u trgovima,a može pronaći gotovo bilo koju perverziju sa Zapada. A opet istovremeno gdje ono staro nije sasvim posve iščezlo. Gdje blijedunjavo moderno nije istisnulo ono tradicionalno. Ja sam u Cochinu bio van sezone što je samo učinilo da mi se ovaj grad još više svidio.
U neposrednoj blizini hotela nalazile su se dvije crkve. Ona sv. Franje i malo dalje Santa Cruz bazilika. Obje su građene i pregrađivane tijekom stoljeća i teško da bi se reklo da su to jedne od najljepših kolonijalnih crkava koje sam ikada vidio. Već sama njihova pojava u sredini kakva je Indija čini ih posebnima. I nisu ni jedine. Uz Bazar Road vidio sam ih mnogo. Sljedeći dan po selima u okolici Cochina imao sam dojam kao da sam u većinski kršćanskoj zemlji. Crkve, uglavnom katoličke, iskakale su na svakom koraku. Više nego bilo koja bogomolka drugih vjera.
Dok sam u sv. Franje naletio na tek grupicu indijskih turista s vodičem koji je svom stadu pokazivao nekadašnji grob Vasca de Game (koji je umro u Cochinu 1524. godine i čije je tijelo tek naknadno prebačeno u Mosteiro dos Jeronimos u Lisabonu), unutar impozantne historicističke Santa Cruz bazilike blijedo žutih jednostavnih zidova skupljalo se lokalno kršćansko stanovništvo za misu. Iako je satnica za turističke posjete odavno prošla, nitko se nije osvrnuo na to da sam ušao. Unutrašnjost je, kako je to često u kolonijalnih crkvi u tropskim područjima, s puno drva, posebice oslikanim drvenim svodom; vrata i prozori širom otvoreni, a ventilatori vise sa svih strana.
Nije da su u kasno poslijepodne bili više potrebni. Sunce je zalazilo, a s njim i vrućina. Taman dok sam došao do cochinske promenade prekrasne crveno-narančaste nijanse zalazećeg sunca ocrtavale su se na zapadnom horizontu. Uz promenadu smjestili su se improvizirani štandovi, uglavnom sladoledari i prodavači raznih snackova. Jedan dio bio je rezerviran za ribare koji su ovdje prodavali raznovrsnu ribu, od kojih je skoro svaka izgledala kao da je na steroidima. Ogromni škampi, koji da su u Hrvatskoj ovakvi sigurno bi imali cijenu od tristotinjak i više kuna. Nešto nalik na arbune, velikih dimenzija. Tune od dvadesetak kilograma. I mnogo drugih vrsta nepoznatih riba i morskih plodova. Princip je da se ovdje riba izabere i onda odnese u obližnje jednostavne restorane na otvorenom gdje ih za malu naknadu ispeku po tvojim specifikacijama.
Bilo je ribara koji su uz promenadu još uvijek ribarili. Većina s velikih kineskih mreža, tzv. Chinese fishing nets, koji izgledaju poput ogromnih paukova, jedan do drugog, čitav niz. Ove su mreže donijeli davno Kinezi, a danas nažalost sve više ih lokalno stanovništvo zamjenjuje modernijim i lakšim tehnikama ribarenja. Za ove mreže potrebno je minimalno četvero ljudi da ih se pokrene. Turistička su atrakcija, ali svejedno ima ribara koji i dalje njeguju tradiciju.
Drugi su ribari iz pješčanog plićaka bacali mrežu u more i onda ju potezali natrag. Ni jedni ni drugi čini se nisu imali previše uspjeha. Očito, ona steroidna riba na štandovima uz promenadu morala je završiti iz dubljeg mora i ulovljena je većim brodovima.
Mnogi su chilali s pogledom na more i zalazeće sunce. Mnogi su iskoristili blagodati kasnog poslijepodneva i rane večeri za obiteljski izlazak. Neki su igrali nogomet na improviziranom igralištu na gradskoj plaži. Drugi, uglavnom djeca, završili su u more, iako ono bojom ni čistoćom nije izgledalo jako primamljivo. I dalje je Cochin bio jako čist za indijske pojmove, ali svejedno se ne bih ovdje kupao. Plastične boce i drugi otpaci pronašli su i ovdje svoje mjesto.
Većina je ljudi jednostavno sjedila s pogledom uprtom prema moru, velikim teretnim brodovima koji su ulazili prema luci, mali ribaricama, i zalazećem suncu...
Kada je napokon zašlo, mrak je brzinski prekrio Cochin kao da je netko pritisnuo prekidač. Uputio sam se ponovno u smjeru Mattancherryja prema restoranu kojeg preporučuju u oba vodiča. Sjeo sam na privatni dok Fort House hotela i promatrao svijetla luke i ostalih otoka na suprotnoj strani. Povjetarac je lagano milovao moje lice. Komarci su već krenuli u akciju. Smijeh i glasovi dopirali su iz obližnjih restorana, udaljenih tek nekoliko desetaka metara. Također uz more. U jednom se skupila velika grupica Indijaca. Svijeće i mala električna svijetla odavala su također njihovu prisutnost. A onda je došao jedan od onih turističkih brodova otvorenih paluba s treštećom glazbom. Tako znači izgleda to krstarenje u sumrak. Iako je bio na pola puta do susjednog otoka, dum-dum glazba uspjevala je nadglasavati glasove onih za stolovima susjednih restorana. Imao sam dojam kao da nikada neće otići. I onda je brod napokon otišao, a hrana napokon stigla na stol.
Iako sam već jeo indijsku hranu u svakojakim loungevima po aerodromima na putu za Indiju, bio je to moj prvi pravi obrok na ovom putovanju. Htio sam nešto morsko, s obzirom da sam bio u Cochinu, i naručio riblju juhu i lignje s češnjakom i paprom. Sastojke je bilo lako odgonetnuti. Za juhu su popržili luk na ulju od kokosa (što je najčešće ulje u indijskoj kuhinji), potom dodali malo kurkume i zrnca gorušice (crna su ovdje češća i cijenjenija od bijelih koja se mogu kupiti kod nas), komadiće nasjeckanih očišćenih škampa i na kraju sve to zalili kokosovim mlijekom. Lignje su također popržene na kokosovom ulju, luku, kurkumi, gorušici, ali i češnjaku i mnogo samljevenog papra, čime je ovo jelo postalo pikantno. Pred kraj i ovdje se dodalo malo kokosovog mlijeka da sve to lijepo poveže. Oba jela bila su jako ukusna, ali minijaturna. U zemlji u kojoj hrana ima kultni status, i za novce koje sam dao u ovom restoranu u Cochinu, očekivao sam veće porcije. Sutra započinjem s pravom keralskom gastronomskom pustolovinom...
Post je objavljen 01.05.2015. u 19:59 sati.