Amerikanci odoše, a mi osta. Glupi brod vozi u, glupih pet ujutro, pa se jutrom nismo pozdravljali, nego noćom. Nakon popijenih par nekih groznih bućkuriša od domaćih wannabe rakija, to za finiš, nakon butelje i bire. Kupovnih, boguhvala. Jutrom osta neka praznina, čudna neka praznina, prazno je bilo čak i more u osam, prazno je inače, ali jutros je bilo praznije. Možda i zato jer, inače plivamo tek poslije devet, pa je punije. Iskoristismo prednost imanja tinejđera po kući, maksimalno. To je ono kad moeš obaviti dobrojutro seks, otić na more, otplivati, vratit se, napravit doručak, pojesti doručak, a oni još spavaju. Još jedan doprinos praznini u kući, s njihove strane. Svejedno, prazna je bila američka soba, njihova kupaona, hodnik bez cipela, kuhinja bez muzike, da, i to, isto. Neki ljudi uvijek imaju muziku on. Muzika ubija prazninu. Amerikanci doniješe srebrni eijrmek, i puno filmova, slika i muzike. I onda odniješe sebe i muziku i svoje nerođeno dijete, koje nismo nikad spominjali, ča. Ostaše nam samo mir, praznina i dreka cvrčaka. Malo me to uznemirilo, malo rastužilo. Pa sam prionula pranju planine od prljavog suđa, i bacila sam, posljednji put, sav onaj smrdljivi kompost, i oprala plastičnu kompostanu, koja je sebično zadržala sav onaj reski smrad. Neka sljedeća turistička familija će u tome možda zamijesit palačinke. Ili nešto. Malo mi je bilo krivo jučer, ostalo nam je dost ostataka od kotleta, nisu mi dali to u kompost, jer onda bi došao štakor. Pa je meso dopalo onda kante za smeće, gdje će onda ga pojesti bakterije. Uvijek netko omasti brk. Ali, men' i dalje žao štakora. Mogao se je lijepo najesti. Ali, ne.
Ne razumijem baš to kompostiranje. Čini mi se pomalo mondenim lajfstajl preseravanjem. Onako... Navodno, oni u razvijenom svijetu imaju neki japanski stroj, koji je hermetički zatvoren, pa od svega što skompostiraju dobiju neko briket govance. Ne znam što rade s tim govancetom. Vjerojatno ga odvezu negdje. Najbolja je ona priča, kad voze kilometrima, e da bi bacili malo plastike u reciklažu. Naprave pritom rupu na ozonu, ali i zakrpaju rupicu na savjesti. Pa ti vidi onda do čega im je, ustvari, stalo...
Svejedno, tužna je ova tišina. I tinejđeri su isto nekako tihi. A možda su i inače bili tihi, ali se od svekolike muzike i razgovora nije dalo primjetiti... Naviknut ću se. Sutra i mi idemo. Odlučujemo ne ić glupim brzim brodom u pet, nego gluvarit cijeli dan, pa otić glupim sporim brodom u sedam, i vozit se pet sati. Gledat otočiće, sunce kako pada i sušit se na povjetarcu. Podsjećat se na neke stare dane, tu, romantiku i to...
Jutros sam došla do zaključka da je bik torbicu bolje pretvoriti u devil torbicu, imati će više pristaša. Cure više vole biti devilaste nego kravaste, jbg. Možda kasnije priljepim skice. Ili sutra, možda. Od silnog gluvarenja više sam nego sigurna da ću završit u nekom wifi kafiću, ptije nego na podnevnom suncu...
Post je objavljen 21.07.2015. u 11:26 sati.