Vratili smo se s Marije Bistrice.....
Događaji, lica, detalji tako su zgusnuti i mnogobrojni,
kao da smo bili odsutni pet dana...
Bilo je zanimljivo i naporno,
prekrasno je biti doma, također.
Krenuli smo u pet ujutro,u subotu,
priključili se grupi od minimum tristotinjak ljudi
koja je došla pješice skroz od gračanske crkve.
Mi, kao i drugi koji su tako željeli
priključili smo se kod markuševačke birtije
lijepoga imena 'Pipica'
što nam je u startu srezalo rutu za 7 kilometara
- preostalo je othodati još oko 22km.
Činjenice:
grupa (naročito tako velika)
te vuče da hodaš brže i lakše.
Dijete se je odmah u startu pridružilo bratiću, vršnjaku
i njih dvoje je veći dio puta kroz šumu
bilo ponešto ispred nas.
To je super, jer je manje dječjeg zanovijetanja
a njima je dalo osjećaj slobode i odraslosti.
Vidjeli smo i dragali žabu. :)
Kada se jednom uđe u šumu,
grupa se rasprši u manje grupice,
ali i dalje ostaje određeni tempo koji prožima kretanje
a postoji i nekoliko punktova,uglavnom kapelice,
gdje se grupa skupi i pričeka manje-više sve.
E ,sad, taj tempo meni smeta,
i to ne zato jer je prebrz za hodanje,
nego jer ne stignem uživati u putu...
(...nije dolazilo u obrzir da u šumi zaostanem,
jer se staza svaki čas račva
i ja ju, naravno, ne poznam)
Problem je ,dakako, bio stvar prioriteta,
jer meni nije bilo važno kada ćemo doći do M.Bistrice,
i bilo mi je žao tako ignorirati šumu,
dok je za grupu to predstavljalo samo dio hodočašća,
a većina je išla i nazad pješice..
(mi ne, mi smo se vratili autom)
Kako bilo, volja čini sve, i mi ljudi
(naročito ako smo nenarušenog zdravlja)
praktički ne poznajemo toga u životu što ne bismo fizički mogli izdržati.
Staza nije bila nikakav problem,
iako postoji četiri-pet zaista strmih dijelova za popesti se...
Natrag, na tim dijelovima,mora biti da se spuštaš .....
ma , zaista ne znam kako...
ali, činjenica stoji da svi koji krenu i dođu dolje.
Zadnji dio puta hoda se uz cestu,
po najžarčem suncu...
djetetu se vrtilo i bila je krepana
(njezinim riječima kasnije 'tamo sam zaista popustila')
pa smo rekli našim sudruzima-hodačima
neka nas više ne čekaju,
jer mi sada uzimamo stvar u svoje ruke,
i kanimo se odmarati,
pa možda i do sutra.
Sjeli smo u betoniranu grabu uz put, u sjeni , i odmarali se...
I tako smo službeno i definitivno,
nas dvije bile posljednji hodočasnici naše grupe
koji su stigli u Mariju Bistricu. :)
Njih je držalo da se mora stići do toliko i toliko
jer je onda blagoslov hodočasnika
pa poslije misa
pa navečer križni put,
i stalno je postojalo nešto na rasporedu...
Mislim da im nije baš bilo pravo da smo bili
tako nezainteresirani,
ali to je klasični sudar svjetova,
tu se ništa ne može :))
Ostatak vremena proveli smo
jedući, obilazeći uokolo,
moleći se na naše načine,
razgovarajući o raznim teološkim temama koje zanimaju dijete,
i svemu ostalome....
Osim što se ja nikako ne mogu priključiti
među katoličke vjernike danas,
vidim da neke to u stvari smeta,
pa nekako s nezadovoljstvom gledaju na nas,
ali se ne raspravljamo radi 'mira u kući' ,
još jedna stvar me je kopkala cijelo vrijeme.
To je gračansko proštenje,
i jasno da je puno Gračanaca išlo.
Ali, vidjeti sva ta lica na hrpi,
(od kojih su mi stvarno mnoga u nekakvom rodu,
bližem, daljem, svakakvom,)
stvara u meni priličnu, ne baš razjašnjenu nelagodu.
Ne mogu reći da mi je itko od njih
posebno nedrag,
ili da me itko, baš itko, kao pojedinac smeta.
Možda je to jednostavno buđenje sjećanja na djetinjstvo
i činjenicu da sam uvijek nešto skrivala od drugih,
i da sam uvijek mislila jedno, a govorila drugo,
što je stvaralo dodatno nezadovoljstvo sobom, taj život u laži.
Dakako, sad vidim da sam prilično promijenila ploču,
a uz ovu muževu bolest,
svi drugi problemi pokazuju se trivijalni.
Pretpostavljam da ću jednom
ipak uspjeti
i potpuno pobrisati djetinjstvo.
Popodne je stigla moja sestra sa stvarima,
spavali smo u hotelu...
imala sam epizodu urlanja u snu
koje je i mene i nju probudilo
(a dijete je spavalo ko top)
nije mi zamjerila,
ne čuje se tako nešto svaki dan :)))
Odmah ispod našeg prozora,
odvijala se svadba do zore,
lijevi kuk i oba koljena su me boljela kroz san,
također do zore....
Ali onda, ustaneš, bole te noge,
zanemariš to i ideš dalje.
Jutros je stigao moj suprug ,
pa smo obavili sve ringišpile
i došli doma.
Baš je bilo sjajno!!!
:)))
A sad, slike :))
Post je objavljen 12.07.2015. u 19:45 sati.