Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/edhunter

Marketing

Fell in love with a lesbian

How can I change the world
If I can't even change myself?

Svjetovi ljudi, neposredne kreacije nasumične egzistencije. Ulice misli kojima koračamo, koridori čovječanstva koji rafiniraju naše stavove. Ne postoji pojedinac koji nije glavni lik svoje sporedne priče. Usred samospoznaje, polusvijest generira nove razine, stvara likove i sjene u onima koji postoje. Subjektivnost kroji novi pogled, naša viđenja su apsolutna i nije nas briga što nismo u pravu. Naši univerzumi se spajaju. Zakon brojeva je jedina istina, sve ostalo su okolnosti.
Samodostatnost diktira pravila, to temeljno načelo konzekventno guši svaku našu društvenu potrebu. Instinkt za socijaliziranjem, poistovjećivanjem, pripadanjem i prihvaćanjem . Gdje je univerzalna pravda, prevaga koja donosi opravdanje? Što ako su svi porivi, ono iskonsko u nama, što ako je sve pogrešno? Što ako je sve laž koju smo kolektivno umislili? Što ako naš genetski kod diktira laži u svrhu cilja koji nitko više ne želi?

How can I change the way I am
I don't know, I don't know


Svako sjećanje i asocijacija, neuralna veza zatrpana ispod prašine zaborava i umotana u koprenu novih dana. Tvoj svjetonazor koji sam gledao vlastitim očima, ali adaptacija se izgubila u naizgled beskrajnoj plejadi izbjeljivanja do neprepoznatljivosti. Nevjesno maliciozni postupci, indirektno otrovne riječi, tvoj put je bio poput nezaustavljive stihije. Nisam siguran da mogu uhvatiti tvoj ritam, taj zastrašujuć ritam. Gdje je onaj ritam koji sam tražio godinama? Svjež dah je izgubljen negdje u bunilu asfiksije. Pitam se, usred opijenosti vlastitim ambicijama, možeš li na trenutak zastati i zapitati se postoje li insekti pod tvojim nogama koje nesvjesno gaziš?

Tell me..

Zašto je sve tako lako? Konfrontacija sa egzistencijom bez premca, uz natruhu tekuće hrabrosti. Doći će trenutak i pitanje će biti postavljeno. Dok iz sve snage skrivamo namjere, iz riječi će pjevati istina. Možda bi bilo savršeno, vjerojatno bi bilo savršeno katastrofalno, ali nikad nećemo saznati. Bojim se da ni jutro ne može isprati takav dojam, premda ću spoznati razlike i shvatiti razloge, to neugodno buđenje će me podsjetiti na ovaj naš svijet u kojem svaki tren vrijedan truda je tek ideja koja osim papira nema prostor za realizaciju.

Tell me..

Što preostane osim pitanja kompatibilnosti? Kada ogolimo društvo od svih normi ostajemo samo mi. Tko se drzne pravično sumnjati u ispravnost tuđih postupaka? Gdje se nalaze granice ako nisu u našem poimanju stvarnosti? Zaboravimo društvo i evolucijsku ljestvicu, imamo dva nekompatibilna bića, mogli smo se roditi na različitim planetima, u suštini bi sve ostalo isto. Znam da će s vremenom apatija prerasti u antagoniziranje pred kojim bi vjerojatno i svi bogovi pali na koljena dok sve ne zaboravimo zauvijek.

Tell me...

Jesmo li ikad imali izbora? Sve što je s jedne strane bilo nedvojbeno, ono što me oduvijek vodilo, odjednom je u krivu. Nova spoznaja za mene u kontradikciji sa spoznajom koju si oduvijek znala. Što nas tjera da biramo? Gdje je ta nevidljiva barijera koja razjedinjuje i kategorizira? Kako se othrvati dojmu da je sve ovo prijevara? Određeni postupci su nezaustavljivo određeni vlastitom prirodom. Naime, nemoguće je voziti sporo kad si pijan. Cesta korelira na nove načine, stvara nove izazove kojima se nemoguće othrvati, baš kao što tvoj smisao prkosi svim regulama koje sam do prije nekoliko trenutaka držao referentnima. Zapravo je u pitanju jedan zastarjeli refleks, poput molitve prije spavanja, reakcija u afektu. Sada znamo što se dogodi kada se manifestiraju stvari koje se ne mogu dogoditi.

Put down the drink, try not to think
Let it go, fundamental movement below


Ljudi su tako savršeni u svojim pogreškama. Naša najveća mana je što uopće racionaliziramo naše postupke, odluke i odabire. Želim čuti riječi odriješene svake suspenzije, odagnati strah izliven iz sirovog predumišljaja. Međutim, želim li čuti tvoje želje i potrebe, (ne)suvislo opravdanje konstante, starije od tebe i mene, smislenije od naše uzaludnosti, neupitnije od svakog pokušaja i njemu pripadajućeg promašaja. Ljubav je jednolična, limitirana. Ne nalazim ništa trancendalno, ta iskonska potreba je redundantna. Zakazuje u nadilaženju temeljnih stavki ljudskih odnosa, osnovnih kvaliteta pojedinaca, tek pogrešno sumira tko si i suludo odbacuje sve što si. Otkako Sunce oslikava Mjesec, postoji ta dualnost, dualnost koja to više nije. Moja prirodna reakcija koja se kosi s tvojom. Nije stvar u nama, ovaj svijet nije normalan. Naš pogled će još dugo biti izgubljen u istim zvijezdama. Izgubljen u potrazi za odgovorom na pitanje zašto uporno donosimo nova pravila u igru koju je netko drugi izmislio? Ali prije će na obzor doći novo nebo no što će fundamentalna pitanja naći svoju soluciju.

Reality is dreaming
Just below my skin I'm screaming


Post je objavljen 10.06.2015. u 01:05 sati.