Pedofilofobija je oblik iracionalnog straha (fobije) od toga da će nečije dijete imati bliski susret sa pedofilom. Bilo u obliku pravog seksualnog napastovanja ili silovanja, bilo da će na ovaj ili onaj način biti iskorišteno za proizvodnju pornografije. Ono što je karakteristično za pedofilofobiju su paranoični i iracionalni obrazci ponašanja ljudi koji je ispoljavaju kad god su djeca u pitanju. Takve ljude se naziva pedofilofobima.
Iako mnogi takvu paranoju pokušavau predstaviti kao "oprez" i "prevenciju", ona to nije. Naime, pravi oprez uključuje mehanizme provjere činjenica, dok kod fobija i paranoje takvih mehanizama provjere nema - djeluje se a priori, bez ikakve provjere, samo na temelju osobnih vjerovanja, emotivnih impulsa, stereotipa i predrasuda. Isto tako, zaboravlja se da se prevencija, u momentu kada "zbog sigurnosti" i "za svaki slučaj" počinje tlačiti i nedužne ljude, pretvara u teroriziranje.
Slučajeva gdje su nedužni ljudi imali problema ili čak stradavali upravo zbog pedofilofoba ima toliko da ih je teško, možda i nemoguće nabrojati, a događaju se svako malo...
Kako prepoznati pedofilofobe?
** Razbacivanje pojmom "pedofilija" - Većina pedofilofoba zapravo uopće ni ne zna što je točno pedofilija, tj. koja je njena točna definicija i na što se ona točno odnosi, pa se tim pojom razbacuju čak i u situacijama koje s pedofilijom nemaju nikakve veze, ako su oni uvjereni da ima. Identična stvar je i po pitanju pornografije. O zakonima koji se bave tom tematikom najčešće nemaju blagog pojma.
** Postavljanje sebe kao "mjerodavnog" - Većina pedofilifoba smatra da je isključivo ono što oni misle ili tvrde ispravno i istinito, i da je u svim situacijama samo to važno. Otprilike u stilu "Jedino ja sam normalan, svi oko mene koji ne misle isto kao i ja su ludi." Štoviše, ako oni sami sebe uvjere da je netko pedofil, ili da je neka slika pornografska, neće odustajati od te tvrdnje čak i kada svi dokazi govore suprotno. Zbog toga često lažno optužuju ljude.
** Hiper-emotivno reagiranje - Umjesto objektivnog, imaju isključivo subjektivni pristup. U bilo kakvoj spornoj situaciji reagiraju prema vlastitim osjećajima, impulzivno, "na prvu loptu", isključivo prema količini straha, vlastitog ili tuđeg zgražanja, količini medijskog senzacionalizma, i bez ikakvog racionalnog mentalnog rada. Zbog toga često od buhe rade slona, ili čak izmišljaju probleme tamo gdje ih nikad nije bilo.
** Doživljavanje svega opasnim za djecu - Bilo kakav dodir, pogled, obraćanje ili ljubaznost prema djetetu, bilo kakvo snimanje od strane odrasle osobe, kao i neke druge stvari, pedofilifobi doživljavaju isključivo kao opasnost za djecu, bilo kao "pokušaj zavođenja", kao nekakvo "zlostavljanje" ili "traumatiziranje" ili pak "iskorištavanje za pornografiju" u situacijama koje s pronografijom uopće nemaju veze. Zbog toga su skloni izmišljati nebulozne "mjere prevencije" (npr. zabranjuju bilo kakvo rukovanje, tapšanje, dodirivanje, davanje darova, sjedenje u krilu Djeda Mraza, snimanje školskih predstava ili snimanje uopće, zagovara se cenzura, pokušava se zabraniti literarna djela i stripove i slično.)
** Nerazlikovanje pojmova - Sve trpaju pod isti zajednički nazivnik. Bio čovjek samo osumnjičen ili proglašen krivim, bio on "gledač slika" ili serijski silovatelj, radilo se o običnoj snimci djeteta ili stvarno pornografskoj, dotični među njima ne prave apsolutno nikakvu razliku, i sve smatraju jednako krivima i jednako opasnima. Otprilike kao da se prema težini i ozbiljnosti djela izjednačava krađa žvake i oružana pljačke banke, ili gledanje filma koji prikazuje divljanje na cesti i stvarnog divljanja automobilom na cesti. Ovo zapravo najviše pokazuje nedostatak mentalnog rada i inteligencije.
** Pretjerano generaliziranje - Zbog pojedinih devijantnih slučajeva sve pripadnike neke skupine trpaju u istu kategoriju. Npr. ako jedan učitelj bude optužen ili osuđen zbog napastovanja djece, automatski sve učitelje trpaju u istu kategoriju kao "potencijalne pedofile". Ista stvar je i sa bilo kojim drugim skupinama (npr. svećenicima, liječnicima, sportskim trenerima, itd...), a pogotovo fotografima!
** Zagovaranje nasilja "u ime pravde" - Pedofilofobi najčešće kao jedinu metodu borbe protiv pedofila zagovaraju nasilje, ili čak sami pribjegavaju nasilju prema svakome za koga samo i posumnjaju da je pedofil. Najčešće pravdajući to time da "policija ne radi svoj posao" i da "ni jedna kazna nije dovoljna". Uz to smatraju da se u tim slučajevima na njih zakoni koji sankcioniraju nasilje (kojem pribjegavaju) ne odnose ili ne bi smjeli odnositi. (Neke zakonske odredbe iz domene seksualnih prijetsupa prema djeci doista jesu smješne po pitanju visina kazni ili razmjera kazni prem težini djela, no to se ne rješava nasiljem već lobiranjem kod zakonodavnih tijela, op.a.)
** Optuživanje svih neistomišljenika da "brane pedofile" - Klasična crno-bijela karakterizacija likova, po sistemu "tko nije naš, taj je njihov". Onaj tko poput njih ne viče "ubi pedofila" ili slično, i ne zagovara kažnjavanje istih srednjovjekovnim inkvizicijskim metodama, već su manje ekstremni jer pokušavaju racionalno razmotriti svaki zasebni slučaj, optužuju da brane pedofile ili ih čak i proglase pedofilima, uz gomilu pogrdnih epiteta, etiketiranja i nesuvislih gluposti iz domene ad hominema i emotivnih priziva.
Post je objavljen 06.06.2015. u 08:35 sati.