Bože moj, čovječanstvom je tako lako manipulirati. Oni koji takvo nešto čine prigovaraju nam da smo izmanipulirani Tobom, jer njihova je jedina želja da vjerujemo njima. Ipak, kao vjernik, želim biti slobodan. Ne želim njihove okove...
Bože moj, primjećujem kako biće (ili pojam) anđeo počinje polagano nestajati, izumirati. Primjećujem kako nas je sve više strah izgovarati ga, jer tada bivamo smješni, zaostali, odnosno u pogledu psihologije nešto nije u redu s nama...
Ali zato, u filmovima i predstavama, u raznim prikazima, sve više dominiraju demoni koji postaju pozitivni likovi, dok se čovjeka prikazuje nečim zlim i lošim. Nisam naivan da ne poznajem čovjekovo zlo, ali nešto nije u redu s takvom slobodom i demokracijom, s tom forsiranom umjetnošću. Kao veliki ljubitelj filmova sve više se zgražam nad tom demonizacijom, nad tim realnim prikazivanjem komadanja ljudskog tijela, nad forsiranjem nasilja, nad veličanjem nemorala, nad gaženjem svega što bi trebalo biti zaštićeno kao temeljna ljudska vrijednost. Nekada sam volio pogledati i horor filmove (ne sve), ali ovo sad je doista ovjekovječenje i uzdizanje sotone, jedna sablazan, nešto što zabrinjava. Nisam naivan da ne znam što je realnost, da ne znam kroz kakve je sve grozote, kroz povijest prolazilo čovječanstvo, kada je sami život bio horor sudbine i stanja ljudske svijesti...
Nekada je umjetnost kroz razne oblike i pravce prikazivala i opisivala anđele, naše priče i pjesme bile su protkane njima, a sada nas žele šokirati provokacijama, slobodom, vulgarnošću i bezobraznostima. Jer kažu, time će nas osvijestiti, trgnuti nas iz jedne monotonije, iz jednog začahurenog razmišljanja i shvaćanja...
Sjetim se, prije nekoliko godina, moj najbolji prijatelj, pitao me da li vjerujem u anđele.
- Da... Zašto? - odgovorio sam, i upitao, a u mislima sam bio negdje drugdje.
U početku je oklijevao, ali je spomenuo kako mu je jedan čovjek rekao da je vidio anđela. Ispričao je detalje... Slušao sam što je govorio, premda je mene mučilo nešto drugo, nešto što se zove moj realni svijet i njegovi problemi, za koje možda mislimo da jesu, a u biti to nisu...
- Nije ti smiješna cijela ova priča!? - pogledao me upitno, prateći reakcije moga lica.
- Ne... Nije mi smješno.
Znao sam da je on taj čovjek koji je vidio anđela, jer strah od ismijavanja bila je na oprezu. Jer tako lako i brzo znamo nekoga ismijati, samo zato što ne možemo shvatiti nešto što sami nismo doživjeli, samo zato što smo uskraćeni za neke spoznaje.
I nisam taj neki "moj izmišljeni najbolji prijatelj" kojeg je strah da će ga neko ismijati i prozvati ludim...
Isto tako, on mi je pričao, kada je bio u crkvi, u Međugorju, da je čuo nekakav unutarnji (ili vanjski glas) kako mu govori da se ne boji, da će sve biti u redu. Ispričao mi je sve što mu je taj glas rekao. A doista, u to vrijeme, pogađale su ga mnoge nepogode, teško je bilo biti u njegovoj koži. To što je tada ispričao u potpunosti se i dogodilo...
I nisam taj neko koji svoje doživljaje želi ispričati kroz priču najboljeg prijatelja...
I zato, pozivam sve one koji ovo čitaju da razmisle o anđelima, da ih se ne boje prizivati, da ih nije stid pisati o njima, da ih stave u svoje stihove i priče, u svoju dušu i srce. Neka ih unesu u svoje govore, u svoje živote...
Ne želim manipulirati, jer ne želim biti gospodar nad Vašim životom, nad vašim razmišljanjem i shvaćanjima... Vaša je sloboda, i ona treba ostati takvom...
Post je objavljen 23.04.2015. u 20:58 sati.