Mučenici svjedoče ZA USKRSNUĆE! Otkud im vjera i hrabrost?
- VJERUJETE LI U USKRSNUĆE TIJELA I ŽIVOT VJEČNI?
- Vjerujem (o)!
To je jedan redak naše ISPOVIJESTI VJERE kojeg ponavljamo na uskrsnom bdijenju, no koliki je nivo naše stvarne vjere u uskrsnuće – to sam Bog zna.
Najbolji svjedoci vjere u uskrsnuće su zapravo – sveci MUČENICI. Dakle, oni kojima je nasilno oduzet ovozemaljski život - zbog vjere u uskrslog Isusa. (Ne zbog nekog drugog ideala, ma kako plemenit bio). Vjerovali su. Bez straha pred smrću. Vjerovali su Isusu koji je svojim ukrsnućem pobijedio smrt. Vjerovali su da je Isus govorio istinu. I nije im bilo žao izgubiti ono zemaljsko radi onog nebeskog. Vjerovali su da je neusporedivo ljepši i žrtve vrijedniji onaj život koji dolazi poslije smrti. Al nije da nisu bili i slabići. Bili su. Počevši od Petra. Petar se zaklinjao Isusu na vjernost i da će za njim kamo god pođe, pa i u smrt ako treba... a ipak ga je tri put zatajio. I pred običnom ženom je odgovorio da tog Isusa ne pozna. No, nije on svojom snagom postao drugi čovjek. Isus ga je dotakao svojom milošću. Snagom svoga Duha. I Petar je postao neustrašiv. Do smrti na križu, okrenut naopako – glavom prema dolje jer, govorio je, 'nisam dostojan umrijeti na isti način kao što je umro Isus'.
Njegov brat Andrija umro je na također razapet na križu u obliku slova 'X' (tzv. Andrijin križ). Bartolomeju je odrubljena glava, Jakova bacili s hrama i kamenovali, Filipa razapeli, Tomu ubili mačem, ... (usp...http://journeywithjesus.tv/the-call-of-the-apostles)
O smrti apostola mogao bi se, čini se, snimiti pravi HOROR FILM. Ali taj film nije ko svjetovni filmovi koji ljude žele baciti u beznađe i očaj. Film o njihovu mučeništvu je film koji bi ljudima trebao otvoriti oči za duhovnu stvarnost i ojačati im vjeru u život vječni.
Prva tri stoljeća obilježena su krvlju mučenika i strašnim progonima Crkve. Bilo je to vrijeme kad su se kršćani LEGALNO UBIJALI. Vrijeme kad su pritisnuti progonima pod zemljom izdubili kilometre i kilometre hodnika (katakombe) gdje su pokapali svoje mrtve i gdje su se okupljali na lomljenje kruha (sv. misu)..., /vidi katakombe sv. Calisto/
Car Dioklecijan je bio poznat kao najokrutniji. Onaj koji je biskupu sv. Duji dao odrubiti glavu, a sv. Filomenu (o čemu doduše nemamo povijesnih dokaza, ... a za više inf. vidi na str. ...) je nastojao u više pokušaja dokrajčiti (naredivši da je vuku svezanu po gradskim ulicama, da je bace u vodu sa sidrom oko vrata, da je gađaju strelicama, ...) te je na koncu naredio da joj odsijeku glavu.
Lovru su pekli na roštilju, a biskupa Ignacija bacili lavovima. ( ..........) itd...itd...
A ZAŠTO su ti ljudi HRABRO išli u smrt?
Zašto, ako ne zbog čvrste vjere u život vječni i uskrsnuće?!
Oni su naši UZORI VJERE. I baš zato jer su nam uzori - Crkva ih stavlja na oltare da se u njih ugledamo, da ih prihvatimo za prijatelje na Nebu i da se za njihov zagovor kod Boga molimo...
A jesu li mučeništva danas prestala? Nisu. I danas u ''naprednoj civilizaciji'' ljude ubijaju zbog njihovih uvjerenja. Zbog vjere u Isusa.
isječak o progonima crkve danas.
Kod nas nema strašnih scena ubijanja kršćana, nema strašnih terorističkih napada (kao najnoviji u kojem je poginulo 147 Kenijskih kršćanskih studenata...)
Ali Isus ni nama nije obećao miran život. Bez poteškoća, bez sukoba, bez križa... Takvo nešto nije uopće moguće, a za kršćanina ni pogotovo.
Ako Njega želimo slijediti, ali STVARNO STVARNO SLIJEDITI... ne idemo putem posutim ružama. Valja prolaziti kroz trnje. Trnje nerazumijevanja, neprihvaćanja, potlačenosti,... AKo fali trnja na putu - tu nešto bitno fali.
''Tko ne uzme svog križa i ide za mnom - ne može biti moj učenik''
A za taj i takav put, kroz trnje, treba nam snaga.
Tu snagu nemamo sami po sebi. Slabi smo.
Zato se oslanjamo na snagu Duha Svetoga, koji danas ne živi ništa manje nego je živio nekada, u prvoj Crkvi.
On je ''studenac živi..... '' za sve žedne...
O dođi, Stvorče duše svet...
I daj nam potrebnu hrabrost za život po evanđelju u ovom današnjem svijetu, u ovim našim okolnostima...