Pitam se, kako bi izgledalo kada bih doista zašutjela.
Tišine su dobre i hranjive, sjećam se još toga, onako, otprilike, iz vremena prije nego je ovaj čudan razgovor započeo.
Voljela bih i da mogu reći sve što govorim, ali ne postoji to vrijeme.
Susretnemo se negdje u onom što prethodi odvajanju, kao dodiri vršaka prstiju na početku jedne inklinale, na drugom kraju kao smrt na tramvajskoj stanici, trenutačno i rijetko i krajnje.
iznutra
Post je objavljen 03.04.2015. u 23:58 sati.