Posljednji dan mjeseca ožujka a
u parku mi pogled privlače zeleni pupovi i stidni pregršti listića u krošnjama. Sunčano prijepodne koje je gotovo žarilo obraze pretvara se u olujno predvečerje. Sedam poslijepodne a pišem uz još danje svjetlo!
Naletjeh prije sat-dva slučajno na jednu fotografiju, pa prolistah njih još vezani snop
iz isto jednog kišno-sunčanog prijelaza iz ožujka u travanj
prije devet godina.
Na fotografijama primjećujem, grad je izgledao malo dosadnije,
plakati su najavljivali veliki ljetni koncert Rolling Stonesa na stadionu, koji se nikad nije održao,
a djevojke su nosile marame/šalove oko vrata, i traperice proširenih nogavica.
Mršavog džinsa - blaženog li doba! - nigdje na vidiku.
Bio sam nezadovoljan i polunesretan tada, sjećam se, ali vrlo drukčije nego dan-danas:
nezrelije, bjednije, zabludjelo.
Danas je to ipak jedna fina, čvrsta, sredovječna kriza,
pancetno prošarana
finom, sredovječnom zadovoljštinom i guštom.
Iz mojih izraza lica, na tim fotografijama, iščitavam (ili učitavam) neku kiselost,
nevoljkost.
Proučavao sam trenutak-dva svoj tadanji lik i
nije mi se baš fizički svidio, premda je bio umnogome vitkiji i mlađi i dobro je nosio uske traperice -
nekako je ipak
neuredan, nasumično loše odjeven, pohaban, raščupane posvud kose i neobrijan,
kao da ne mari.
On bi po svoj prilici nešto slično bezvezno mislio i o meni, i ne bi htio
izgledati kao ja.
Premda bi mi na brojnim drugim razinama, vjerojatno zavidio kao pas.
Post je objavljen 31.03.2015. u 19:09 sati.