stajao je pred ogledalom, sa zadignutom obrvom, bio je to izraz čovjeka na jedan korak bliže mudrosti, ako nas spoznaje o stvarnom funkcioniranju stvarnosti uopće vode u to stanje blaženstva u kojem sami sebe usrećujemo i preplavljujemo spokojom sudjelovnja u postojanju...
jesam li rekao da je stajao pred ogledalom? oprostite, nije. stajao je na mjestu na koljem je uobičajeno imati ogledalo, pred umivaonikom iznad kojeg u svim mogućim slučajevima stoji ogledalo. pretpostavljam, iz praktičnih razloga. uglavnom, nebitno, pretvarao se da ga ima. nije obično ni primjećivao da gleda u zid prekriven pločicama koje ne bacaju odraz. možda je to normalno, možda je od tih silnih spoznaja koje proživljava zadnjih godina, ništa alarmantno. tako je, nije to ništa alarmantno. ionako mu se vlastiti odraz prečesto mutio u tim ogledalima postavljenim samo da bi ga natjerala da prvi odmakne pogled. predugo je igrao tu igru da bi vjerovao kako može pobjediti sirovom snagom volje. ako je želio prestati biti luzer s ove strane ogledala morao se obračunati sa likom s one strane. skinuti mu samozadovoljni smješak....da skratim, bez ogledala se osjećao sasvim dobro.
Post je objavljen 27.03.2015. u 23:48 sati.