I kada dođem s puta, masan, razdrljen, iznuren,
ne oklijevam odmah prati zaostalo posuđe, složiti čisto rublje, obrisati radne površine, isprazniti kufer,
staviti u bubanj svu nošenu odjeću,
obrijati se, okupati, potrošiti po sat
redeći neke zaostatke, izravnavajući grbine jer
red umiruje.
Da vjerujem u horoskopsko znakovlje
- što uvjetno i činim -
rekao bih da to razularuje se i nadjačava inače prezira vrijedan djevičasti podznak, tuši posve i dominantni nehajni znak, i individualnu svijest koja
možda želi činiti nešto drugo, ali ne može jer
- red umiruje.
Kao dijete, sve sam svoje papirne svojine, crteže, zapise, fantazije,
čuvao u registratorima, kao kakav starmali ćato.
Čuvam još uvijek te dječje registratore, kao bizarni podsjetnik.
Ja nikad nisam bio predodređen da živim s nekim
inherentno nemarnim, ležerno razbacanim - takav izvanjski nered, uparen s vlastitim unutarnjim, s do krvi raščohanim nervima,
bio bi ona kap previše.
***
Put je bio kišan i iznurujuć,
omeđen dvoranom za sastanke i hotelskom posteljom,
jedinicom i nulom.
Okrepljujuća binarnost.
***
Volim doći kući.
Kod kuće je pritisak u tušu
optimalan.