Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/gjurica

Marketing

06. Priprema za bolnicu

tamo negdje u sedmom mjesecu trudnoće mene je uhvatila neopisiva panika da bih mogla, možda, svaki čas roditi. do tada se nisam baš pretjerano s ničim opterećivala, nisam htjela slušati nikakve priče s poroda, niti mi se dalo hodati po dućanima za bebe, koji su nenormalno i nerealno skupi, pa me sve to skupa samo nerviralo. kako smo tada još živjeli u minijaturnom stanu, meni je predstavljalo veliki problem pronaći adekvatno mjesto i za kinderbet, tako da mi je palo na pamet objesiti neku krpenu ljuljačku od zida zida, pokraj našeg kreveta.
potrudila sam se samo pronaći popis stvari potrebnih za bolnicu, pa sam si to sve nabavila i spremila u jednu torbu, za svaki slučaj, a, svekrva mi je kupila novu robicu za maloga, ono prvo, za izlazak iz bolnice.
unatoč takvom mom, pomalo nezainteresiranom stavu oko svega toga materijalnog što bi nam možda i moglo dobro doć, moj muž je letio na sve strane, raspitivajući se kod prijatelja koji imaju djecu oko te opreme, i samo je donosio doma pune vreće svega,



kaj sam ja onda prala, peglala i slagala na hrpe. mi nismo svom djetetu ništa morali kupiti. sve smo dobili, tako da smo u jednom trenutku imali troja kolica,



dva drvena krevetića i jedan putni sklopivi, gajbu za igranje, takozvani " vrtić ", hrpu robice, pune vreće igračaka, a sestra je još kupila deke, tetra pelene, žličicu, zdjelicu i čašu. bratić i sestrična htjeli su isto nešto doprinijeti, pa sam ja izabrala škarice za nokte, četku i češalj, a mali neseser za kozmetiku sam dobila neki reklamni, s prigodnim testerima.
za samu pripremu za bolnicu tražila sam udobne pamučne grudnjake za dojenje u adekvatnoj veličini, što je bilo izrazito teško, pa mi je u jednom trenutku palo na pamet kupiti dva padobrana i zašiti ih skupa. umjesto toga nabavila sam si neke, koji su mi posle bili premali, jer tom bujanju mojeg poprsja nije se nazirao kraj. uz to, željela sam imati i lagane spavaćice sa gumbićima, ili na V izrez, jer mi se to činilo najzgodnije, ali, niti to nisam uspjela pronaći u ona dva dućana u koja mi se dalo otići pogledati. kako mi je termin bio krajem osmog mjeseca, pokušala sam si nabaviti i kupaći kostim, misleći da bum se tih dva mjeseca uspjela relaksirati plutajući u moru kao bova,



ali za pravi trudnički mi se nije dalo davati oko petsto kuna, smatrajući da tu lovu mogu i pametnije uložiti, pa sam našla neki, koji mi je, naravno bivao sve manji i manji, ne prekrivaju ništa, pa mi je postalo realno svejedno da li se kupam na nudističkoj plaži ili si privežem ta dva rupčeka oko sebe.
od svih tih stvari, koje su kao jako neophodne za život sam, meni je jedino bilo bitno da mi je dijete zdravo, pa sam strepila prije svakog ultrazvuka kao kakva paničarka, pretvarajući se lagano u plačljivicu i hipohondricu. pogotovo kada mi je doktor rekao da sumnja kako nemam dosta željeza, da mi je dijete presitno, a ja ko nasukana orka ležim prikopčana na te aparate slušajući otkucaje srca i brojeći njegove pokrete, koji nisu bili baš u onom broju kako se očekivalo. trudila sam se i pokušavala biti što aktivnija to ljeto, puno sam šetala u šumi uz more, močila noge, koje su iz dana u dan sve više naticale i pretvarale se u dorske stupove,



pazila sam jako kaj jedem i pila sam ogromne količine tekućne, koja, kao da se unatoč neprestanim odlascima na zahod, ipak zadržavala u meni.
u tom nekom trenutku, kada sam već i prenijela Frana preko termina, jer, njemu se baš i nije dalo ić van, imala sam osjećaj da bum se, ili raspala, ili raspuknula kao balon sapunice. kao u onoj priči, od smijeha. a, svaki puta kada bih se smijala, onako od srca, sam se i malo popiškila u gaće.



na kraju su odlučili u bolnici probušiti mi vodenjak, jer se plodna voda već zamutila.
a, tek tada, kada je sve to počelo, nije me bilo niti najmanje briga koje stvari imamo, a koje nemamo za dijete.
samo mi je bilo važno da mi se rodi živo i zdravo.

*********************

Sama ta riječ " bolnica" mi već predstavlja neku nelagodu.
Slično kao i dok vidiš policiju na cesti ,a znaš da nisi ništa skrivio, nego jednostavno kao neka nelagoda.
Bolnica mi je još gora.
Ali bližio se taj dan, uskoro će se ići u bolnicu, u rodilište......



Lagano sam onako u sebi paničario u smislu, pa ne znam se ni za sebe možda brinut, kak ću onda za to malo krhko biće.
Inače sam tip koji čeka. Uvijek kao nešto čekam, čekam i zadnji tren da idem kod zubara, onda kad je već frka. Čekao sam tako puno toga, kao da mi se neda nešto, sve dok ne dođe već zadnjih pet minuta.
Tak me žena pita : kad misliš pokrećit malo, pa nebuš čekal kad bu već dijete tu !
Ili mogel bi malo usisat !! A ja čekam i objašnjavam da budem.
Ta riječ "budem" sigurno odzvanja u ženskim ušima kao neki veliki gong - mislim si.
Stalno nekaj : budem ! Istina, možda mi se neda usisavat , ali tek kad se nakupi puno smeća onda bih mogao, kad to vidim i čujem da ulazi u usisavač. Volim npr, usisavat iglice od bora, jer njih vidim i čujem, ovo drugo ne.
Suđe mi se da oprat samo ako više nema u sudoperu mjesta ni za žlicu, onda mi se nekak da to riješit i osjećam se da sam nešto napravio.
No dobro, valjda nisu tak svi muški, možda neki rade sve na vrijeme :))
I dobro je da su žene te koje su organiziranije, posvećenije, to se priroda pobrinula, a mi muški, tu smo da ne pokažemo paniku i da i žena misli da je sve pod kontrolom, a to kaj u sebi molimo i strepimo ko mala djeca da sve dobro prođe, to one ne moraju znat :))
Ovo kak je opisala Durica u gornjem tekstu, tak otprilike je i moja supruga to sve pripremila, dok sam ja pripremal sebe na to sve :)
Sad sam isto čekal do zadnjih par dana, i onda sam u tih par dana i pokrećil, i nabavil kinderbet, i to je bio kinderbet koji je kupljen za jednu bebu koja sada ima 25 godina.
Kupili smo samo madrac. Nije to bio baš neki onaj moderni kinderbet, ali nije to toliko bitno.
Mislim da je bitnija toplina koju pripremimo i koju dijete osjeti kad dođe......



Nismo ni kupovali robu i to sve, sve smo dobili, od starijih bratića ili sestrični našeg budućeg djeteta, od prijatelja. I kolica, i sjedalice, i vrtiće i guralice, sve, sve baš smo dobili, nažicali.
Neke su kupili bake i djedovi, kumovi, naši bliski ljudi i tak to sve.
Možda smo tu i tam kupili koji body ( kak se piše ne znam), tek toliko, i koje čarapice i tak nekaj.
Tak je dijete malo i ti bodiji su više unisex, a dijete ionak ne kuži kak si ga obukel......( osim kad vidi slike jednog dana, al onda ti nemre više niš, ccccc :))



Znam da ima roditelja i ljudi koji ne žele ništa rabljeno, ali ja ne dijelim to mišljenje, meni to ne predstavlja problem.
Čak mi je malo suludo sve kupovat, nisam tak nikad razmišljao, ali o ukusima se ne raspravlja.
Tak da nešto što su nosila malo sad već veća djeca, nosit će i naš mali pinklec koji dolazi.
Ta robica ide s koljena na koljeno, dok je čitava, naravno.....



Onak kak je rekla i Durica, najvažnije na kraju od svega je zdravlje i da sve dobro prođe.
I da to dijete osjeća neku sigurnost, toplinu i ljubav.
Manje je bitno koje boje je body, jel kindrebet zadnji hit dizajnom i imaju li kolica alu-felge i kromirane blatobrane :)
Djete to ne gleda, vjerujte mi......



Pozdrav od Durice i Gjure
i sretno u bolnici !!

Post je objavljen 26.03.2015. u 15:47 sati.