Danas se ne osjećam dovoljno dobro za niti jedan, nazvat ću ga ženski, posao. Neka mi oproste žene, a i oni muškarci kojima je sasvim normalno prati prozore, drveninu, skidati paučinu, brisati prašinu i naravno kleti jer sve se to treba raditi gotovo dnevno. Ja nisam takva žena, mislim ta koja će to raditi dnevno. Rekoh ne osjećam se dobro pa sam radije vratila svoje začuđeno tijelo na trosjed, pokrila se mekanom dekicom i uputila u sanjarenje. Pojma nemam gdje sam sve svratila, ali jedno posebno mjesto uvijek posjetim. Sjećam se moje prve ozbiljne knjige. Bila je to godina kada sam konačno čitala dovoljno dobro. Hajdi, pisca Johanna Heusser-Spyri. I gotovo uvijek kada krenem sanjariti odlutam u planine, među visoke jele i borove, samo vjetra nema. Ne volim vjetar. Dakle tamo sakrivena čak i od sebe smišljam nove stvari koje bih mogla, nova putovanja koja bi bilo sjajno proputovati i naravno o svemu tome napisati krasan putopis sa mnoštvo fotografija. Sve to zapravo na neki način vidim onako skrivena pod mekanom dekom, zatvorenih očiju i divim se koliko je to lijepo. Naravno ne mogu ostati cijeli dan sakrivena jer to bi se odmah proglasilo depresijom. No tko zna, možda sam na najboljem putu iako ne bih priznala, ali baš nikome pa ni sebi naravno. No dobro, konačno sam opet uz laptop i piskaram i sve izgleda normalno iako nisam kao druge žene, jer nisam brisala prašinu, nisam skidala paučinu, nisam pospremala baš ništa, a niti neću, danas. Sutra će doći novi dan pa ću vidjeti kako će se sa mnom slagati. Ako mu ne bude pasalo moje ponašanje, pa dekica, fina, mekana uvijek može pomoći.
23.03.2015.
a ovo je stvarno glas koji razveseli
Post je objavljen 23.03.2015. u 15:54 sati.