Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/gjurica

Marketing

" Jedan otac vrijedi kao tisuću učitelja "

već sam jako puno toga napisala o svom tati na svom blogu Durica Vozi Kolica, ali ovdje bih željela, povodom dana Očeva napisati nešto baš posebno, stoga ću pokušati opisati naš odnos od malena, pa sve do sada.
moji roditelji upoznali su se i zaljubili u još u gimnaziji. vrlo brzo su se odlučili oženiti, a mene su dobili s dvadeset godina. tada je moj tata studirao. nije uspio upisati medicinu, kako je želio, već se upisao na stomatologiju, ali ga taj fakultet, očito, nije toliko zanimao, pa ga nije ni završio. studirao je, neko vrijeme i francuski i pedagogiju, no, što zbog obiteljskih obaveza, što zbog nekih drugih situacija, u koje sada ne želim ulaziti, nije ni to završio. kad sam se ja rodila živjeli smo kao podstanari u Maksimirskoj ulici u Zagrebu. kako su oni bili mladi i željni društva, kroz taj stan prošlo je mnoštvo prijatelja, kojima je to mjesto bila kao usputna stanica prije izlaska, a mene su doživljavali kao nekog egzotičnog kućnog ljubimca. tada je tata imao svoj band, svirali su autorske pjesme, za koje je on radio tekstove, a nastupali su, uglavnom u " Mađarcu " gdje sam ja obvezno dobivala on žig na ruku, s kojim se moglo ulaziti i izlaziti nutra-van, jer mi je to bila najveća fora. vodali su me svugdje sa sobom, na tulume, izlete, druženja, koncerte i nikada im nisam predstavljala nikakav problem u ostvarivanju svojih životnih navika.
tata je neko vrijeme radio u Zetu, još kao student, radio na stojedinici, usput pisao tekstove za Jospu Lisac, a onda se uspio zaposliti, zbog znanja jezika, na aerodromu. tamo je radio u smjenama, tako da je one dane koje je zbog noćnog rada dobio slobodne, provodio sa mnom. tako smo tata i ja svašta radili zajedno. jedno od prvih sjećanja mi je kako me naučio kuhati kavu i čaj. zajednički smo radili i doručak, uglavnom pečena jaja ili pohani kruh. učio me čistiti lignje i miješati rižoto. kada bi popravljao svojeg žutog fićeka u garaži, a to je bilo dosta često, ja sam mu dodavala ključeve točno po brojevima kako mi je govorio. objašnjavao mi je sve što sam ga pitala, na dugo i široko, jer kad njega pitaš: " tata koliko je sati? ", on odgovara: " piješćani sat nastao je te i te godine, dok je sunčani izumljen u toj i toj zemlji......". nikada mu nije bilo teško posvetiti mi vremena, ostaviti sve što radi i objasniti mi ono što me zanimalo. na sajmu rabljene robe u Domu sportova kupio mi je polovne skije, pancerice i skafander, odveo na Sljeme i naučio me skijati. nakon toga upisao me u školu skijanja i svaki dan vodio na autobus kojim smo mi djeca putovali po serpentinama gore, a svaku večer me dočekivao na Glavnom gdje nas je bus vratio. onda je uplatio putovanje u Poljsku, gdje smo nas dva išli skijati, jer mamu to nije zanimalo. naučio me i klizati, voziti bicikl, kupio mi rolšuhe, pa me vodio ma Mimaru, gdje su stavili novu, glatku podlogu. svaki vikend tata je zmišljavao gdje ćemo ići na izlet. jednom je to bio Samoborski stari grad i " Anindol ", drugi put " Kameni svatovi ", treći vikend proveli smo " Mrežnici " i tako dok nismo sve obišli, a kada više nije imao ideja, posudio bi u knjižnici neku knjigu u kojoj bi pronašao zanimljivu destinaciju za istraživanje. uglavnom se na išlo čoporativno, s njihovim hipi prijateljima u starom Volkswagen kombiju. volio je i roštiljati, a uvijek smo nosili sa sobom rekete za bagmonton, lopte, frizbi i ostale rekvizite za aktivnosti u prirodi. kada je išao negdje gdje još nije bio, potrudio bi se naučiti sve o tom području, da nam može putem objašnjavati povijesne i druge okolnosti toga kraja. učio me gledati na karte, čitati znakove, a čim sam napunila osamnaest godina me upisao u autoškolu.
kada se mama razbolila, ja sam tada imala petnaest godina, a tata je još uvijek bio aktivan u vojsci, on se potpuno izgubio. bio je previše vezan za nju, a i ona za njega i tada se sve, skoro, raspalo. tada mi je jedan dan došao na vrata pijan, u uniformi, ja sam čuvala mlađe sestre, od kojih je jedna bila beba od nepunih godinu dana, pozvonio i rekao: " oprosti, ja sam se malo napio. ", a ja sam mu rekla nek se legne u krevet i spava. kad se probudio, skuhala sam mu kavu, pa smo sjeli i razgovarali. tada mi je rekao, sa suzama u očima, da on ne zna što da radi, da se jako boji i da me moli nek mu ja malo pomognem, iako zna da sam još premlada i da nema pravo od mene to tražiti.
od tada smo tata i ja pravi partneri. oslanjamo se jedan na drugoga, razgovaramo kada nam je teško o problemima, rješavamo ih zajedno, ako možemo, povjeravamo se jedan drugome. prešutno smo odlučili ne osuđivati jedan drugoga, već si biti potpora u toj sudbini koja nas je snašla oboje. ponekad se, rogati, jedan i drugi jarci u horoskopu, znamo bosti i lupati glavom kroz zid, ali što smo stariji sve manje i sve rjeđe. jednom i drugom nam je na prvom mjestu mir, kako u obitelji, tako i u vlastitoj duši, a tu dušu, kao da dijelimo zajedno i objedinjujemo u neku formu naše male zajenice za koju smo u stanju mnogo toga napraviti i pretrpiti.
jednom prilikom, kada je mami bilo jako loše, pa je morala biti hospitalizirana na psihijatriji, a tata mi se požalio kako nju ništa više ne zanima, niti ju je briga za nas, ja sam mu rekla: " tata, ja te neću osuđivati ako si nađeš drugu ženu. ", a on je mene gledao s onim pogledom tužnog psa i odgovorio mi: " ali ja ne želim drugu ženu, ja želim nju. kakva je bila prije. ", tada sam shvatila što je ljubav. iz tog njegovog pogleda, koji se slamao, baš onako, kako se i ona slomila.
danas je moj tata deda, uživa u toj svojoj ulozi jednako kao što je i uživao u ulozi oca. svaki provedeni trenutak s unukom mu je dragocijen, te mu se veseli, jer, veli da mu ispunjava i srce i dušu.
meni je moj tata puno više od oca. meni je moj tata i otac i majka, kao i mojim sestrama, pogotovo ovoj najmlađoj, koja se rođenje poklopilo s maminom bolešću. ali, meni je moj tata i prijatelj i partner, životni oslanac i suputnik, putokaz, kompas, enciklopedija, priručnik i udžbenik.
jedina osoba koja će uvijek biti uz mene, pružiti mi ruku, držati leđa, pogurnuti me kada treba, pokazati mi kako da popravim grešku.
bez imalo patetike, mogu reći: " samo je jedan tata, al meni je moj od pravog formata."

posvećeno mom TaTi za dan Očeva, 19.3.2015., u Zagrebu
tvoja Vanjuška



TATA, KUPI MI SEBE!

Mama i tata !
Majka i otac!
Kao što piše na jednom magnetu na frižideru "skoro svatko može biti otac, samo neki mogu biti tata ".
S tom rečenicom bih se mogao u potpunosti složiti.



Majka ne mora nužno biti i mama, kao što otac ne mora biti nužno tata.
Što znači biti tata, pokušat ću objasniti.
Jer znamo svi što je mama i nitko na svijetu to ne može zamijeniti niti promijeniti.
Ali ni tatu. Roditelji imaju svoje posebne i jedinstvene uloge.
Ne samo uloge, ja bih rekao čast, poslanje ili zapravo čudo.
Čudo da budeš tata.


Zamislite samo ribu bez mora, ili biljku bez vode. Ili stablo bez grane ili lista.
Isto tako probajte zamisliti dijete bez igre, dijete bez zagrljaja, ili dijete bez ljubavi !


Smješak koji vidim na svom djetetu daje mi za pravo da se osjećam tatom.


Miran i bezbrižan djetetov san daje mi također to pravo.


Dijete treba osjetiti ljubav, treba dobiti zagrljaj, od mame i od tate.
Pogrešno je misliti da je to mamin posao, ili mamino poslanje. Jednako je to i tatino.
Meni nema ničeg važnijeg ni ljepšeg nego kad mi sin dođe i kaže kad me vidi na vratima :
"tata, drago mi je što te vidim ".
Ili kako zna reći : "ti si tata moja najbolja igračka ".


Zove me svojom igračkom zato jer se igramo. Nije nikad bitna igračka, bitna je igra.
Jer igračka bez igre je zapravo samo komad plastike ili drveta.
Ne znam kako je u ostalim obiteljima, ali meni ne prođe niti jedan dan , a da ne zagrlim svoje dijete, ili mu dam pusu.
Ne znam od kud mi to, ali radim onako kako osjećam.
Mogli bi reći da radim onako kak sam i ja doživio u svojem djetinjstvu, ali to bi bilo skroz pogrešno.
Ja ne pamtim mamin ili tatin zagrljaj ili pusu. Nisu oni to znali pokazati, nisu mogli, jer vjerojatno ni njima to nije nitko pokazao .
Ne znači da nisu dobri roditelji, ali emocije nisu izlazile na taj način.
Iako sam financijski dobivao sve od roditelja, falilo mi je nešto, možda zagrljaj, pogotovo kad sam znao vidjeti neke svoje prijatelje iz djetinjstva, neki su to imali.
Mislim da se to ne može kupiti, ne može se kupiti ljubav, iskreni zagrljaj ili dječji osmijeh.
To se gradi. Možda sam podsvijesno rekao sam sebi da ću biti takav otac, da ću biti tata koji grli svoje dijeite, tata koji ravnopravno dijeli roditeljstvo sa majkom, da smo obitelj u punom smislu te riječi.
I shvatio sam da sam zapravo prekidač nepokazivanja emocija u svojoj familiji.
Zato dragi tate, ako ne grlite svoje dijete, počnite, jer znam koliko to treba u životu, a mislim da znate i vi.
Nema mjesta predrasudama ili šablonama, budite tate !!

Evo, meni nema ljepše nego kad navečer prije spavanja pogledam i pokrijem dijete ako je raskriveno i dam mu pusu za laku noć !

Lijepi pozdrav od dva najbolja prijatelja


pozdrav od Gjure i Durice

Post je objavljen 19.03.2015. u 21:29 sati.