Često znamo reći:“ Svi smo mi isti“. Ne, nismo. Neću ništa puno lamentirati, ali ljuta sam ko ljutica. Razlog,
vidljiv. Nije to negdje u nekoj divljini, a ne. Ovo je ispod prekrasno uređenih privatnih kuća na Bukovačkoj cesti. Ostanete zapanjeni kada vidite njihova ušminkana dvorišta i ovo što me svaki put zgrozi kada krenem u laganu šetnju tzv jarkom. Nekada je jarkom tekao potočić sa Sljemena, ali kako su ljudi u njega puštali sanitarnu vodi iz svojih kuća nije bilo neko ugodno mjesto za šetnju. Od kada je kvart dobio kanalizaciju i u jarku napravljeni kolektori možete stvarno ugodno prošetati. Proljeće se budi i cijeli šumarak je prekriven
proljetnicama. Trava i raznorazna zelen polako ponovo niče, no kada vam pogled zaustave hrpetine raznog smeća i otpada ne možete ostati ravnodušni. I sad, nije to smeće donio netko iz drugog kvarta, ni govora. Sve su to dični stanovnici odložili u šumarak da ga ne gledaju. Nisam sigurna koliko stoljeća treba proći pa da šuma uspije preraditi sve što su joj ostavili. U isto vrijeme slušamo o recikliranju, no sve dok se otpad ostavlja idućim generacijama za rješavanje teško da možemo išta dobrog vidjeti.
