Grupica osnovnoškolaca u parku ispod moga prozora
svaki dan igra bejzbol.
U rano poslijepodne, nakon nastave dotrče iz obližnje škole,
odbace jakne i torbe na klupu,
zauzmu pozicije i lupaju viču trče
sat, dva, tri.
Primjećujem, imaju profesionalnu (dječju) opremu, palicu, pravu loptu, kožnu rukavicu,
nešto što sam ja u toj dobi samo sanjao, snalazeći se sa letvama i teniskim lopticama.
Društvo mi je svakim danom sve simpatičnije iz razloga uključivosti - među njima ima i djevojčica i dječaka,
čak i jedan bucmastiji, nespretniji dječak,
od one fele koja je vječno isključena iz svih dječjih aktivnosti -
ovo društvance međutim
ne forsira kompetitivnost.
U početku, bucko je stajao sa strane, u debeloj jakni, s ključevima oko vrata,
oklijevajući da se priključi.
Nakon kratkog vremena, međutim, drugi su ga dječaci nagovorili da ostavi jaknu i stane na bazu.
Ovaj je ozareno, zahvalno prihvatio.
U igri se, naravno, nije dokazao - bio je štoviše grozan - ali drugi kao da nisu obraćali na to posebnu pažnju.
Ponašaju se - na moje iznenađenje - krajnje nezainteresirano za tako važne stvari kao što su
podjela na 'njih' i 'nas',
kao što je peer-pressure,
skupljanje poena,
pobjeda iznad svega i
zlobno naslađivanje nad gubitnicima.
***
Djeluju mi katkad gotovo odraslo u svojoj brižnosti - rade za djecu nečuvene stvari kao što je
prekidanje igre kad netko odšepesa do klupe:
zaustavljaju tad igru,
priđu mu i pitaju je li sve u redu, čekaju da
pauzaš klimne glavom, i skoči s klupe natrag u igru, željan da ih ne razočara.