VAŽNOST KORIENSKOGA PISANJA ZA OBSTANAK HRVATSKOGA JEZIČNOGA I NACIONALNOGA IDENTITETA
Najvažnija osebujnost hrvatskoga jezika njegov je tradicionalni hrvatski korienski način pisanja, Hrvatima zabranjen silom tuđinske mađaronske vlasti kako bi hrvatski narod izgubil najmoćniji znamen svojega nacionalnoga identiteta. Umjesto njega 1892. Hrvatima je nametnut tuđi srbski izgovorni pravopis reformatora srbskoga jezika Srbljanina Vuka Stefanovića Karadžića zajedno s umjetnim srbskohrvatskim metajezikom radi tuđih imperijalističkih geoplolitičkih interesa.
Svi su hrvatski rodoljubi mislili da će umjetni slavjanosrbskohrvatski metajezik monarhofašističkoga i komunističkoga jugoslavizma biti poražen zajedno s velikosrbijanskim imperijalizmom. Nu, prevarili su se. Imperijalizmi se ne predaju tako lako. Dosljedno, i potomci jugoslavenske imperijalističke prošlosti još su vrlo djelatni. Ne posustaju i vrlo poduzetljivo promiču svoju novu formulu jezičnoga jugounitarizma iliti velikosrbskoga iredentizma. Zovu je suslavizam. Novinar iz te prošlosti Darko Plevnik pišući o njem na stranicama SLOBODNE DALMACIJE 17. 12. 2004. u članku "Izazovi suslavenstva. Moja strana svieta" (njegova, dakako) upozorava nas da smo: "U želji da budemo čisti Europljani zaboravili činjenicu da smo i Slaveni." Dakako, suslavizam nalazi svoja nadahnuća u djelovanju janjičara hrvatskoga jezika: hrvatskih vukovaca. Vodeći hrvatski vukovac u bivšoj Jugoslaviji, a danas član HAZU, akademik Dalibor Brozović u NOVOM LISTU 21. 4. 1999. gura nam pod nos svoju uporozbu: "Hrvatrima ne bi škodilo više jugoslavenstva." (sic!)
Doduše, Hrvati su 1967. Deklaracijom o imenu i nazivu hrvatskoga jezika (skr. Deklaracijom o ravnopravnosti hrvatskoga jezika) odbacili jugounitaristički Novosadski književni dogovor iz 1956. ali ne i Karadžićev izgovorni velikosrbski vukopis. Nakon uspostave hrvatske države proklamirana je duhovna obnova hrvatskoga naroda. Na žalost, ni u slobodi nije mogla saživjeti jerbo nije obuhvaćala i preporod hrvatskoga jezika nakon više od jednoga stoljeća njegova nasilna jednačenja po srbskosti. Zakočili su ju vukovci kako Hrvati ne bi dobili natrag svoj korienski pravopisa zagrebačke filološke škole koji bi hrvatskom vratili identitet koji mu oduvijek pripada.
Pravopisni kaos
Danas stoga u Hrvatskoj vlada pravopisni kaos koji vukovcima dopušta da se dva tipa Karadžićevih srbskih izgovornih pravopisa prodaju pod lažnim hrvatskim imenom. U tom kaosu u HAZU su mjesto našli službujući neovukovci. U svojem 5. prerađenom izdanju pravopisa iz 2000. pokušali su se kao odmakmuti od srbske Karadžićeve norme pisanja prema istovjetnoj novoštokavskoj ijekavskoj okosnici (inače rođena ikavca) Bartula Kašića, uz k tome skromno vraćanje pravopisanja vuhovca-mađarona Ivana Broza iz 1892, Zbog tih skretanja (sic!) službujućih akademika jezikoslovaca s kursa jugopartijske lingvistike, srboslavska manjinska zajednica u RH zajedno s jugonostalgičnim ujdijevcima i marksistički orientiranim lingvistima jugopartijašima čije je ljevičarenje izcrpljuje u antihrvatskoj raboti - dočekali su na nož 5. izdanje Babić/ Finka/ Moguševa/ pravopisa zbog ustašoidnosti (sic!). Autori su se zbog toga morali javno opravdavati u svim lievo orientiranim globalističkim medijima (a koji nisu lievi?) i izpričavati zašto su pravopisnu normu trunčić vratili svojem izvorištu. Prestrašen od toga golema medijskoga linča, ministar prosvjete u Račanovoj vladi nikada nije odobril za uporabu u školama 5. prerađeno izdanje BFM pravopisa.
U RH postoji još jedan tip Karadžićeva srbskoga izgovornoga pravopisa. Uz neovukovce na polju lingvistike u RH, novac i svi oni koji su iz straha od hrvatskoga korienskoga pravopisa političkom linču izložili 5. prerađeno izdanje BFM pravopisa zbog ustašoidnosti. Predvode ih politikanti okorjeli vukovci koji ne dopuštaju nikakve razlike između hrvatskoga i srbskoga jezika. Omalovažavajuči hrvatski jezik, oni pomno njeguju tip majčinskoga govora koji je najbliži govoru srbijanskih majki. Okupljaju se uglavnom oko svojega istomišljenika vlastnika Novoga libera nakladnika Slavka Goldsteina, pa ih mnogi u Zagrebu danas zovu i Goldsteinovim jugolineašima. Očito, svrha im je u ovom "REGIONU" što bolje očuvati jedinstven jugoslavenski jezični prostor u očekivanju uzpostave Zapadnoga Balkana pod zakriljem Velike Britanije. Promiču stoga, šićareći u mutnom, pod lažnim imenom novosadski dogovorni srbijanski i vukovski pravopis pun uztupaka srbskom unitarizmu i rječnike u kojima nam Vladimir Anić srbske riječi podmeće pod hrvatske kano u prošla zloglasna vrjemena. Nakana im odiše urotničkom zluradošću, jerbo u nas, jezik ima važno praktično političko značenje za obranu i ostanak nacionalnoga identiteta. A jezični unitaristi znaju da je znanstveno utvrđeno da je jezik kao oblik komunikacije također i način dominacije ter da se pravopisom može najbrže utjecati na jezik koji je snažno sredstvo poistovjećivanja s određenom političkom opcijom. Čijom opcijom? Njihovom balkanskom opcijom! Opcijom onih kojima je unitarni srbskoslavski novosadski govor miliji od hrvatskoga, pa udarcima na hrvatski istodobno udaraju i na hrvatski nacionalni identitet. Vrieme je da rovarenja nakladnika Slavka Goldsteina protiv hrvatskoga jezika nazovemo pravim imenom: "smišljenom političkom diverzijom", t.j. istim onim riečima kojima je ondašnji zastupnik Stipe Mesić 1967. u Hrvatskom Socijalističkom Saboru žestoko napao i okrstio Deklaraciju o ravnopravnosti hrvatskoga jezika, tražeći pri tom progon i zatvor za njezine podpisnike i pristaše kano za teroriste bombaše jerbo ruše ono najsvetije što naši narodi imaju: bratstvo i jedinstvo.
Marijan Krmpotić
NAROD, 15. veljače 2005.
Post je objavljen 08.03.2015. u 21:29 sati.