Mislim da tužaljka nije, ni ispiranje duše nije,
A opet što je kada mi se neka tuga stisnula
U dnu tišine tihe, tihe, pretihe?
I nije to pitanje, retorički pogled samo.
Možda, onako pjesnički,
Iako sigurna nisam ubrajam li se
U svijet riječi, poezije, nekih čudnih složenica
Što danas pršte, vrište i izviru
Na ovim virtualnim stranicama života,
Gotovo kao pečurke u našoj bašći poslije kiše.
One, pečurke bijelih šešira, rozih haljinica ispod oboda,
Kako li su slasne bile, pa pomislim, Bože mili pomislim;
I danas bih ja isto, samo ništa od bašće moje ostalo nije.
Ja bauljam kroz riječi uvjeravajući sebe
Kako nije ovo tužaljka i lažem svom snagom
Kako dobro je, i nije važno jesam li pjesnik.
Čemerno je vrijeme, ja pogled zaustavljam ispred prozora,
Nedam mu dalje jer znam vrisnut ću bijesom
Na vrijeme, na godine, na sva slova što se kotrljaju
Pod mojim prstima i lažu me, lažu da dobro je,
A ja znam; kako kada i kako kome
I zapisujem baš tako.
28.02.2015.
u inat
Post je objavljen 28.02.2015. u 12:56 sati.