MILOŠ KRPAN REVOLUCIONAR
1862.- 1931.
Miloš Krpan rodio se 27. srpnja 1862. godine u selu Lipe kod Gospića. U Gospiću je 1880. godine završio gimnaziju, nakon čega odlazi u Petrinju u učiteljsku školu koju završava 1883. godine. Iste godine zaposlio se kao učitelj u Duboviku, selu u okolici Slavonskog Broda, i gdje je radio sve do prijevremenog umirovljenja 1898. godine.
Krpana su ljudi doživljavali kao “neformalnog pučkog pravobranitelja”. Stoga su ga često pozvali u svoja sela da “iznese u javnost” neprilike koje trpe. Tako su ga pozvali u jedno selo pokraj Đakova gdje su seoski upravitelj i nekolicina njegovih pristaša “gazili seljane”. Međutim, vlasti su Krpanu zabranile dolazak u selo. Taj primjer potvrđuje koliku je ulogu imao Miloš Krpan na području Slavonije u “zaštiti slabijih”.
Prvih godina učiteljevanja Krpan se osim podučavanjem djece bavio i praktičnim seoskim poslovima, ali i učenjem jezika (njemačkog, engleskog i francuskog) pripremajući se za putovanja koja je kasnije više puta poduzimao. Uz svaku seosku školu u to vrijeme bila je i određena površina obradive zemlje koja je služila za potrebe učitetelja i obuci đaka.
Između 1886. i 1895. poduzeo je nekoliko dužih, čak polugodišnjih i jednogodišnjih putovanja, tokom kojih je obišao Malu Aziju, Palestinu i Egipat, SAD i Kanadu, te Njemačku, Francusku, Belgiju i Englesku. Putujući Evropom i Amerikom uspostavljao je i osobne veze s istaknutim ličnostima socijalističkog pokreta i istraživačima svjetskog glasa.
Upoznaje se sa životom radnika u zemljama koje je posjetio, kao i s mnoštvom istaknutih ličnosti iz područja znanosti, kulture i politike - od Tesle, Edisona, Pasteura, Engelsa do Bebela, Liebknechta i Zole. D.N.Plavšić ga naziva učenikom Vase Pelagića, koji je ostao više kao Pelagić, „slobodni mislilac“. Poznaje Marksa, Engelsa, Lassallea, Bakunjina, Produhona, Raclusa, Kropotkina. Povremeno se zanosi idejama građanskih mislilaca kao što su Rousseau, Voltaire, Tolstoj itd.
Miloš Krpan djelovao je u uvjetima u kojima se radno mjesto u industriji nazivalo “stratištem” i u vremenu kada su radno vrijeme određivali poslodavci. Radnici su se našli u metežu nagomilane birokracije, lihvarenja i špekulacije.
Političko djelovanje Miloša Krpana počinje u vrijeme režima Khuena Héderváryja i može se smatrati dijelom šireg narodnog otpora nacionalnom ugnjetavanju Hrvata što ga je provodila Ugarska u sprezi s “mađaronima”. No, borba za nacionalnu emancipaciju kod njega je neodvojiva od borbe za socijalna prava. Tako radi na organiziranju radništva i seljaštva, ponajprije u Brodu i drugim slavonskim mjestima, drži vatrene govore, piše i objavljuje članke u časopisima različitih orijentacija.
Poznato je da je za života Krpan djelovao kao član socijalističkih, komunističkih i socijaldemokratskih partija. Možda bi ga upravo zato najispravnije bilo nazvati humanistom, kozmopolitom i revolucionarom, koliko god ovi termini bili široki i otvoreni raznim interpretacijama.(DAF). Njegovi tekstovi su beskompromisni, borbeni, aktivistički. On je podjednako zainteresiran za svjetsku politiku i aktualnu misao kao i za lokalne teme i dileme.
Mnogo toga se promijenilo od vremena kada je Miloš Krpan pisao svoje tekstove, no suština – borba za pravednije društvo – ostala je ista. Promjena nema jer je nemoguće izaći iz začaranog, gotovo mitskog labirinta u kome neoliberalna ideologija vlada poput Minotaura. No pitanje koje se postavlja jest, da li postoji i Tezej? Tezeja danas predstavljaju narodi i građani Europe dok Minotaura predstavlja ”bezidejna oligarhija”.(Decentnost zajednice).
Godine 1894. u „Slobodi“ piše:
„Niemci kažu, da u Beču i Berlinu ima više socijalista nego novaca. Kod nas pako u Slavoniji nije tako, ovdje ima više spiritusa nego socijalista“. U svojim člancima vrlo često spominje sljedeću rečenicu: „Sirotinjo ako ćeš si pomoći pouzdaj se u se i u svoje kljuse“ (str19).
U članku iz 1895. Krpan piše kako se ondašnje društvo zgraža nad anarhizmom te da su ljudi utonuli u sebičnost i posvetili se samo uživanju i modi (str. 43).
...“Za njih nepraktične iluzije, koje dolikuju anarhističkim, socijalističkim, komunističkim i nihilističkim luđacima. Oni su naučili vladati i zapovjedati i ciganske zalogaje dijeliti.
Strah svijeta, ulagivanje, uhodarstvo, pokornost do zemlje, temeljni je kamen vladavine mantijaša i kaputaša. Bog u crkvi, domovina u školi služe im za opsjenu i prostotu. Prostota se brzo udvaja gmiže poput zmije pred Bogom i gospdarom. Procjep, jaram, bukagije čekaju svagdje.
Sirotinja, tumarala ona od nemila do nedraga svagdje ju opet čeka krvnik u mantiji i kaputu koji riču poput bijesne zvijeri. Stoj. Nikud dalje u ime Boga, gospodara i zakona.
Servilnijeg, kukavnijeg, sebičnijeg, okrutnijeg, činovništva nema na zemaljskoj kuglji, doli u lijepoj našoj domovini. A to su sve izkompozirani od nekadašnjih zelenih hrvatića i srpčića, koji su u svojoj birokratskoj revnosti mađarskim barunima devet puta na dan očistili debela crijeva.
Mučiti, silovati, oskrvnjavati, globiti, trpati u tamnice, zastrašivati, obećvati, lagati, varati, opijati. To je izborno cvijeće u Hrvatskoj.
I kad no dvadestet iljada plaćenih robova sirovom silom zatrašenih raspršenih činovnika i zaglupljenih seljaka te patentiranih pijanaca i sebičnjaka malograđana, odluči o sudbini jadnog naroda“...
Godine 1901. piše o teškom društveno-gospodarskom stanju i lihvarima u Slavonskom Brodu, te pritom iznosi kritiku katoličkog klera:
...„A što na to naši duhovni pastiri? Oni mjesto da ove neljude žigosaju svakom prigodom, sklapaju s njima prijateljstvo i izborne saveze, pa svi skupa svaljuju narodne nesreće na bezbožne i buntovne socijaliste. Jadnici neće da vide, da su odurne lopovštine počeli socijalisti na dan svjetla iznašati, pa zato ih je narod počeo smatrati pravim svojim zatočnicima…“
Zbog svojih je aktivnosti ubrzo došao pod prismotru, a zatim ga je vlast počela progoniti. Više je puta boravio u zatvoru, a u dva navrata je upućen i na promatranje u Kraljevski zemaljski zavod za umobolne u Stenjevcu, jer se njegov branitelj, inače pravaš, Josip Frank, pozivao na Krpanovu neubrojivost.
„Koliko je puta Krpan bio u zatvoru, to se ne zna. Ako su raspisani izbori, on je u zatvoru. Održava li se kakva manifestacija, ako na njoj nema Krpana, on je u pritvoru, a ako se pogovara o štrajku, ako se među radnicima komeša zbog malih nadnica, znade se – Krpan je opet nešto skovao. Sve se ovo smatralo velikim grijehom i Krpana bi predveli kotarskom predstojniku, i on bi se opet našao u zatvoru. Poslije nekoliko dana pozvao bi Krpana predstojnik preda se, korio bi ga i nagovarao da prestane raditi među radnicima, a Krpan bi otresito odbrusio predstojniku i ovaj bi ga ponovno poslao u zatvor“.
(Opisuje Marijan Makovac neposredni svjedok iz tog vremena u svom radu Miloš Krpan učitelj iz Dubovika rvolucionar Kuenovog doba za Pedagoški književni zbor u Zagrebu 1950.)
Godine 1897. Krpan je uhićen zajedno s još nekoliko ljudi zbog štrajka radnika. Krpan je oslobođen optužbi i upućen na promatranje u Kraljevski zemaljski zavod za umobolne u Stenjevcu. Nastaju tekstovi kojima se nastojalo postaviti dijagnozu Krpanovog „stanja“. Psihijatri pišu da je on „gledao kako se jedni valjaju u bogatstvu i slasti, dočim sirotinja pogiba od nevolje. Zato se je on uvjek zauzimao za sirotinju za pravo i pravednost i govorio proti lihvarom i popovom, koji su tonuli u bezpuću zemaljskih dobara… Ističe se kako je Krpan bio spreman na svaku žrtvu“.
Sklanjajući se pred progonima, odlazi prvo u Beč, a nakon toga u Zürich. Tamo objavljuje članke u radničkim novinama, te neuspješno pokušava pokrenuti humanistički časopis Čovječnost, namijenjen čitateljima iz južnoslavenskih zemalja. Nakon povratka u domovinu nastavlja politički djelovati, i to kako u Slavoniji, tako i sa bosanske strane Save.
Kad je prisilno umirovljen, Krpan, uz pomoć mještana, gradi kuću na mjestu dva kilometra udaljenom od Dubovika, a to svoje imanje – na kojemu se intenzivno bavio poljoprivredom, a pogotovo voćarstvom – naziva “Salaš Dilj”. I dalje je aktivan sudionik radničkoseljačkih borbi, sastanaka, prosvjeda i štrajkova.
Djeluje i kao član Socijaldemokratske stranke, ali njegova anarhosindikalistička i anarhokomunistička uvjerenja izazivaju sukobe s partijskim strukturama, zbog čega on istupa iz stranke i osniva grupu “Neodvisnih socijalista”, čije je postojanje bilo kratkotrajno. Svoj san o “slobodi, bratstvu i jednakosti” pokušao je ostvariti osnivanjem anarhosindikalističke komune u Duboviku pokraj Slavonskog Broda. Stoga se, u tom periodu, u duhu teorije o uzajamnoj pomoć, posvećuje osnivanju anarhokomunističke kolonije.
U srpnju 1909. godine Krpan stupa u vezu s bečkom grupom anarhista iz Općeg sindikalnog saveza za Donju Austriju i javlja o svojoj namjeri da osnuje anarhokomunističku koloniju. U prvom pismu Krpan piše:
„Poštovani drugovi! Ne poznajem dobro Vas, a niti Vi poznajete moj jezik. Ali mi se razumijemo u našim obostranim željama i nadama. Ovdje leži siguran znak bratstva i solidarnosti svih naroda. Ja sam komunistički anarhist. Za vrijeme bana Khuena Hedervarya bio sam zbog anarhizma dva puta u zatvoru i isto toliko puta u duševnoj bolnici, zatim kao normalan otpušten i opet vraćen mom prijašnjem pozivu učitelja. Studije (filozofiju i ekonomiju) završio sam kao slušalac i bjegunac u Americi, Engleskoj, Francuskoj, Švicarskoj i Njemačkoj. Sada sam u Slavoniji, 15 km daleko od Broda na Savi. Već deset godina radim dan i noć na osnivanju jedne anarhističko-komunističke kolonije. Posjedujem šest katastarskih jutara zemljišta, stoku i zgrade. Moja djeca su umrla i sada sam sa svojom ženom. Pošaljite mi jednog odraslog mladića kao druga ili sina ili jednu odraslu djevojku kao kćerku. Ako se ovi mladi smjeste kod mene i žele sudjelovati u zajedničkim poljoprivrednim radovima, ja ću s njima postupati kao sa svojom djecom, braćom i sestrama i nasljednicima. Kod nas u Hrvatskoj ne znam nikoga tko bi shvatio moje ideje. Sa bratskim pozdravom
Miloš Krpan
Dubovik, kraj Broda n/S Hrvatska“ (DAF str. 243)
Na oglas, objavljen u bečkom listu Wohlstand für Alle, tokom 1909. i 1910. godine javilo se pet osoba, neki su i doputovali u Dubovik, ali do osnivanja kolonije tada nije došlo. U brodskom listu »Posavska Hrvatska« nalazimo 1912. vijest da su se u kraj oko Sovskog jezera na Dilj-gori doselila tri Švicarca i kupila »5 jutara brda i šikare«, kao i to da se javilo 10 većih obitelji iz Švicarske koje namjeravaju kupiti zemljište u površini od oko 500 k.j. Iz svedočenja lokalnih suvremenika toga doba oni su došli u posjed dijela vlastelinstva oko Sovskog jezera i tu neko vrijema živjeli. Iz nekih izvora; zadnji žitelji kraj sovskog jezera isčezli su krajem II svjetskog rata.
Posjetitelji Sovskog jezera, do zaštite toga područja, mogli su vidjeti ostatke nastambi i gospodarskih objekata, tragove kulitiviranog zemljišta, raslinja i u okolnom šumskom raslinju ostatke podivljalog plemenitog voća iz Evrope.
Nakon Prvoga svjetskog rata Krpan je ponovno aktivan, bilo neposredno među radnicima i seljacima ili kao član partije. Godine 1920. izabran je za načelnika općine Podvinje na listi Socijalističke radničke partije Jugoslavije (komunista), koja osvaja sva mjesta u općinskom vijeću. Iste godine vlasti posebnim zakonom, tzv. “Obznanom”, zabranjuju partiju, a kad je 1923. osnovana Nezavisna radnička partija Jugoslavije, koja je sudjelovala na izborima za Narodnu skupštinu, Krpan je bio zamjenik nositelja liste za kotar Brod. Ni u poodmaklim godinama vlasti ga ne ostavljaju na miru, a i on ne prestaje s angažmanom.
MILOŠ KRPAN KAO OSOBA
Krpanov osobni život bio je obilježen tragedijama. Petogodišnja kći Kata umire 1896. U desetoj godini 1903. mu umire sin Miloš, a 1909. od tuberkuloze i dvadesetogodišnja kći Sofija, za koju se nadao da će nastaviti njegovim putem, pa joj je stoga omogućio da se školuje u Parizu.
O krpanu kao osobi, osim anlize povjesničara o društvenom i revolucionarnom djelovanju, najbolje govore spisi službenih vlasti, državnih institucija i njegovi rukopisi sabrani u knjizi Miloš Krpan izabrani spisi ali i sjećanja suvremenika toga kraja. Kao primjer optužnica zbog organiziranja štrajka ranika i sukoba radnika s policijom.
Optužnica:
Kraljevsko odvjetništvo u Zagrebu tuži Miloša Krpana 34 godine starog, rodom iz Lipe kod Gospića, rimokatoličke vjere, oženjenog oca dvoje djece, pučkog učitelja u Duboviku, pismena, neporočna.
Da je tečajem mekoliko zadnjih godina, šireći po Hrvatskoj i Slavoniji javno ili pred više ljudi i u raširenim pismima pogubna anarhistička nihilistička i socijalistička načela nukao, poticao i nastojao, ma i bez uspjeha, druge zavesti da se late noža, puške, bodeža i dinamita da ruše tirane, crkve i prijestolja.
Da ubiju one koji zapovjedaju, da ubije otac sina a njegov sin njega. Dakle da se porabe česa što bi napereno bilo na silovitu promjenu načinu vladanja gdje bi se imala prouzročiti pobuna ili građanski rat u državi.
Zatim da je na isti način nastojao osnovati saveze i zavesti druge na udionistvovanje u tim savezima, kojima bi bila zadaća da nastoje razdraživati na preziranje i mržnju proti načinu vladanja i upravi državnoj, kao i na bunu protiv zakoniti red i na uskraćenje poreza i daća naređenih za javne svrhe.
Da je nadalje, nastojao druge zavesti na neprijateljstvo protiv pojedinim stališima društva građanskog. Konačno nastojao razdrmati sustavne odredbe odnošene na obitelj i pravne pojmove o vlasništvu i odobravajući djela nećudoredna zakonom zabranjena zavesti na isto.
Kako mu odvjetništvo nije utvrdilo krivnju zbog tvrdnje branitelja o njegovoj neubrojivosti upućen je na promatranje u zavod za umobolne u Stenjevcu.
Arhiv psihijatrijske bolnice Vrapče, Miloš Krpan broj 3314
Kraljevski zemaljski zavod za umobolne u Stenjevcu
„Držanje je rezervirano i otmjeno uz svu prijaznost u opčinjanju te si odmah znao steći neki respekt kod bolničkog osoblja. Ako prem je vrlo učtiv naprama nama liječnikom te se iz njegovog govora može opaziti da se drži bez dvojbe ako ne pametnijim to isto tako pametnim i učenim kao što su i oni. Ako što pripovjeda to radi uvijek u nekom poučavajućem i odriješitom tonu koji isključuje svaki protuslov te pokazuje kako je duboko i neuskolebljivo uvjeren o istinosti svega što kaže.
Od mladosti počeo je vlastitim očima promatrati sviet te je vidio kakav nepremostivi jaz zijeva između sirotinje i bogatstva, luđaka i filozofa. On je sam svojom silom odlučio ovaj jaz premostiti.
Počeo je promatrati prirodu i uređenje ljudskog društva. Počeo proučavati evanđelja i spise filozofa te je tako dospio u krilo velebne ideje socijalizma. Žalibože dospio je na ovoj stazi u zatvor i u ludnicu.
No to ga ne smeta. Dapače ga napunjuje zadovoljstvom jer znade da je nepriznanje, progon i smrt sudbina svih velikih muževa počam od Zoroastre, Isusa sve do modernih nosioca ideje prava, ravnopravnosti i slobode.
Gledajući kako se jedni valjaju u bogastvu i slasti dočim sirotinja pogiba od nevolje. Zato se on uvijek zauzimao za sirotinju za pravo i pravednost i govorio i protiv lihvarom i popovom koji su utonuli u bespuću zemaljskih dobara kako je već Sveti Ivan Zlatousti u svojih Homilija crkvi prebacivao.
Ovo sve zato navađamo opširnije da pokažemo kakom je on dubokom mržnjom napunjen protiv svim onim ljudem koji imaju imetak i vlast u ruci i koje on smatra od sveg i puka neprijateljem. Zato on hoće svojim riječima i spisima da se nevješti i nenaobraženi puk pouči da većom naobrazbom dođe do poboljšanja gospodarskih prilika.
Spomenuti moramo da on nigdje ne izjavljuje da bi za to potreban bio kakvi nagli revolucionarni preokret. U Miloša Krpana postoji neodoljiv nagon da svoje ideje i svoje osebujne filozofijske i znanstvene nazore u govoru i pismu raširuje pošto se on smatra izabranim nosiocem novih ideja, čovjekoljublja i zaštitnikom sirotinje.
U tom postoji kod njega, kao pučkog učitelja, pogibelj da bi on pred djecom, koja ne znaju razlikovati, mogao u smislu svojih ideja govoriti te bi tim posijao u njihova srca sjeme mržnje prema postojećim zakonom i društvenim odnošajem. Ukratko rečeno mislimo da bi uzgajao moderne pesimiste.
„Duševni abnormalitet takvog čovjeka ne treba biti napadan njegovoj okolici. Dapače, taj čovjek može biti radi svojih ideja i nazora smatran vrlo učenim i genijalnim čovjekom i boriocem za poboljšanjem ljudskih prilika.
Ovakovi paranoici bili su mnogi proroci, vođe revolucionarnih pokreta, utemeljitelji mnogih religioznih sekta, vođe seljačkih buna, itd. I najveći geniji svih vjekova zauzimali i njih propovjedali, naime pravu kršćansku ljubav i ravnopravnost svih ljudi, što je po njegovom svjedočenju pravi socijalizam i anarhizam.
Sam o sebi kaže; „ja ne spadam među one koji slave Isusa uz špira i kolače i hodočaste u crkvu da im se vidi svila, ja spadam među one koji vole pošteno misliti i raditi za sav svijet. Isus nije umirao za jednoga te umni ljudi ne rade za jednoga“.
Ovakovi ljudi osjećaju se već od svoje mladosti pozvanimi da postanu nešto velikoga. Najprije promatraju narav i odnošaje ljudske, uče i čitaju vrlo mnogo, postaju nezadovoljni sa postojećim odnošajima, svojima i drugih ljudi te hoće da svojim izvanrednim požrtvovnim radom i plamtećim govorom poboljšaju stanje ljudsko u smislu svojih novih ideja, te bivaju obožavani i uzveličani. Da postignu takozvanu popularnost moraju se pokazati nesebičnim i mukotrpnim, jer drugačije ne mogu steći ljubavi iz nižih slojevih na koje se oslanjaju i u kojih svoje obožavatelje nalaze.“ (str. 11).
Ovi psihijatrijski nalazi upućuju da se radi o izuzetnoj moralnoj, sposobnoj, radišnoj i općem dobru usmjerenoj osobi. Ono za što ga vlastodržci optužuju njemu skloni psihijatri uzvisuju te to formalno imenuju paranojom.
U arhivi umobolnice je i spis u stihovima, vjerovatno pronađen u mnogim premetačinama Krpanovog stana i priložen optužnici i kao dokument za psihijatrijsko promatranje.
Arhiv psihijatrijske bolnice Vrapče, Miloš Krpan br.3314 1897.
„Tvoji sveci zovu se popovi,- sveti ljudi jerbo bradu briju,- mjesto vode rujno vino piju,- lukno beru a gotovo žderu,- isto jaje sve se njima daje.
Pa kako bi bez popova bilo - a nebi se ništa posvetilo.- Sin Josipov i Marije majke-nije takve pripovjedo bajke - već je reko crkva ti pod trnom-ne popinom i mantijom crnom- da bog neće plaće niti mita,-niti orgulje,čoje niti svile - on od tebe bratsku pravdu pita.
Kom su kitnje ludorije mile - nek ne traži tratora sjajnih,-gdje se kreće kolo u tri ćoška- već ne vidi ludorija vajnih- pored crkve bez ijednog groša- popo kleči orgulje sviraju,- svila šušti djevojke pjevaju.
Popovi su opaki stvorovi,- ljudski rod su oni uništili- ko strvinu crni gavranovi.- Oni lažu drugi im pomažu.- To su oni gladni jastrebovi- što seljaku oči vade žive- za poreze i dacije svake,- pune svoje džepe naopake.
Jedna su ti službena gospoda - gulikože jadnoga naroda.- Seljak radi cijelog ljeta,- sunce grije oluja polije,- proganja ga svako poput pseta -za njeg jadnog nigdje pravde nije.
Jesen dođe pravo razbojište,- gospoštinja proklet arač ište.- Porezi se debeli namiću - po selima načelnici viču,- harač, harač dovikuju raji, - sve što imaš to gospodi daji.
Zima dođe svojim bičem ljutim - ošinjuje golotinju gladnu.- Prazan ambar a zdeno ognjište - sitna djeca i matere pište.
Službena se gospoštija bani,- odjevena sita i pijana.- Ti ne pitaš gdje su milioni - koje tvoji gutaju baroni.- U Zagrebu u glavnom gradu- kartaju se u slatkom neradu.
Popo uči tebe svetkovati,- pjeva bogu za gotove novce - Gospoda te uče porez platit - ni jedan ti neće ništa vratit.- Ta bez novca oni ništa neće - novac za njih to je božje cvijeće...
I u ovom rimovanom tekstu, očito namjenjenom puku, uprošteno jezgrovito i precizno ukazuje se na socijalne prilike, naročito seljaka koji u to vrijeme činiše preko 70% stanovništva Hrvatske u prelomnom periodu propadanja kućnih zadruga u Slavoniji. Ostalo stanovništvo činili su činovnici, svećentvo, trgovci, radnici, zemljoposjednici i industrijalci.
(*Za ovaj tekst Krpan je izjavio da nije njegov, jer nije bio potpisan datiran niti objavljivan, no stil, jezik i tematika neosporno ukazuju na njegov rad jer govori o pitanjima o kojima je javno govorio u svojim istupima*)
Ljudskost Miloša Krpana izuzetno je dojmljiva u pismu maloljetnoj kćeri Sofiji iz zatvora. Kako pismo ima i određenu društveno aktualnu i literarnu vrijednost objavljeno je u časopisu.
„Drago moje dijete ljubezna kćeri Sofija.
Kako da počnem a gdje doli svšim ovaj list koga sam već u pomisli suzama orosio. Kako mi sprovađaš dane? Jeli se igraš nad Aspidinim ponorom, koji je progutao veći dio i bolji dio čovječanstva. Koji je razjazio svoje nezasitno ždrijelo da proguta i tvoga oca. Blago tebi ako već nesreću ne osjećaš kako se bedaci i zlobnici vesele kad bi morali grozno naricati. Osjećaš li kako oni misle u svom gnjevu i gluposti da je tvoje sunce za uvjek pomrčilo. Da je propalo u bezdani abez ono što je tebi namjenjeno. Ono što čovjeka čovjekom čini, humanitarna naobrazba u Parizu.
Znam ja da ti plačeš da me izjeda memla u smradnoj ćeliji. Ti pogledaš na onu stranu gdje sam isčeznuo pred šupljim i oštrim željezom svršetkom krute zime. Proljeće je minulo za njim ljeto i zima u nepovrat. I pet se eto približila ljuta zima kao što i kruto srce onih koji su rastavili nas dvoje. Spremili tvoga oca u grobnicu živih mrtvaca. Oni koji su prije dvije tisuće godina dolazili na san onom zlatnom sljedbeniku Hipiji. On ih iskreno pitao; jeli veći tiran zakon zao u dobrim ili zlim rukama.
Ti si tužna za svojim ocem a on još tužniji za tobom. Ali on sve preganja. Sve. Sve. Ama baš sve jer se bori. Ne za nisku stvar sebičnosti a po tom i očinstva već za uzvišenu stvar čovječnosti koja će i tebe uz ljudski rod izbaviti.
Drago moje dijete. Blago tebi bar za sad dok si malena, jer u svojoj nevinosti ne poznaješ himbe, licumjerstva, sebičnosti, kukavičluka, smjese od straha i laži. Ne poznaješ zvijeri s ljudskom glavom. Vukova na dvije noge u ovčjoj koži. A još bi ti bolje bilo da se nijesi gdje si ni rodila i da nazoveš ocem onog koji ti pišem a ti bi svoju nevinost punim žarom u mladosti uživala. Ali ovako za tebe sunce tamno , mjesec taman, nevjera je vjera ista.
Kad dorasteš sjeti se onih vremena koja su gutala nezasitnim ždrijelom bolji dio ljudskog roda, koja su kažu nevremena i tvoga oca lišila očnog vida ter namjenih za te užasnu ali istinitu molitvu. Mučenici mrijeti naviknuli. Da. Da. Kad dorasteš tvoj molitvenik neka budu pisma iz Sibirije, koje je napisao nesretni ali junački otac Zaharije svom nejakom sinu Mitiji. I prije nego mu je krvnik dželat dušu konopcem istjerao veleći mu; o prokleta zemljo zašto. Zašto si bolji i pošteniji dio rusa progutala.
To će te pismo utješiti više neg mnogobrojni spis tvoga oca, koja duševna tvorevina da izbjegne pandžama Demantijanovih ljudi, rasijana je od Stambola do Kristijanije i daleke Kolumbove zemlje.
Dijete moje ti ne traži spomenutih spisa. Oni će te više ražalostiti nego utješiti jer će te sjećati na ona vremena, mjesta i lomače gdje no potekoše potoci suza i krvi nevinih žrtava. Gdje no ostadoše ugušeni talasi zdvojnih i pravednih očajnika. Melem sviju tvojih patnja neka bude povješću dokazana istina da si krv krvi onog koji je zaboravljajuć sebe iskreno volio ljudski rod. Pa i tebi u amanet tu velebnu stazu namjenjujem. Pokraj ljudskog roda zaboravi sebe. Nasljedi me. U ime ljubavi prema čovječanstvu i očinske ljubavi, grli te i cjeliva tvoj otac Miloš.
„Sloboda“ 14.listopada 1897.“
I iz ovog pisma zrači mjegova plemenitost, čvrstina uvjerenja i ljubav prema ljudima i zemlji, toliko snažno i neosporivo da je vlastima jednostavnije prihvatiti nepostojeću psisihijatrijsku bolest i prije vremena umiroviti u nadi da će ga tako udaljiti od društvenih zbivanja i djelovanja.
Razočaran i nezadovoljan s djelatnošću socijaldemokracije i njenim oportunizmom u praksi, svoj san o “slobodi, bratstvu i jednakosti” pokušao je ostvariti osnivanjem anarhosindikalističke komune u Duboviku pokraj Slavonskog Broda. Prema svedočenjima suvremenika ta je komuna neko vrijeme postojala uz Sovsko jezero u blizini tromeđe između Đakova, Požege i Slavonskog Broda i podjednakoj udaljenosti od ovih gradova. To je ujedno i prva socijalistička komuna na prostorima južnih Slavena, odnosno Donje Autrije.
U cilju podizanja klasne svijesti radnika i seljaka Krpan je organizirao prve štrajkove kao jedinom sredstvu u obrani od nesmiljene eksploatacije i na njima govorio. Organizirao je i prvu proslavu Prvog maja u Kotaru Brod. Na svim skupovima i sastancima aktivno je učestvovao ako ne kao glavni govornik tada u raspravama i diskusijama; uvijek negdje treba nešto dodati, izmjeniti, pojasniti, osporiti, pitati, predložiti i slično. Djelovao je prosvjetiteljski i među učiteljstvom Kraljevine Slavonije. Često su ga posjećivale grupe učitelja iz okolnih škola u formi izleta ali i radi političkih i stručnih razgovora savjetovanja i dogovora.
Među učiteljima i mještanima okolnih mjesta prepričavala se jedna zgoda koja se zbila prilikom jedne takve posjete. Naime, Krpan je pustio konje iz štale da se malo istrče po voćnjaku a jedno grlo se uputilo prema nailazećoj grupi učitelja. S brežuljka Krpan je doviknuo najbližoj gospođici: „Mala ded povrati tu kobilu“. Takva zapovjed jednoj učiteljici, ma bila ona i mlada početnica u to vrijeme za obični puk bila je neuobičajena.
Uz sve to obavljao je poljoprivredne poslove na svom „Salašu Dilj“ marom primjerenog gospodara čije su se napredne metode u gospodrenju, koje je zapažao na svojim putovanjima, širile na okolna sela naročito u voćarstvu.
ZAŠTO JE VRIJEDNO SJEĆANJE NA MILOŠA KRPANA
Mnogo toga se promijenilo o d vremena kada je Miloš Krpan pisao svoje tekstove, no suština – borba za pravednije društvo – ostala je ista.
Dodatni poticaj za iščitavanje Krpanovih eseja može biti i neosporna autorova pronicljivost, ogorčenje i sarkazam kojima secira onovremene društveno-političke pojave. Isti komentari u određenom kontekstu mogli bi se primijeniti i kao svojevrsna kritika suvremene parlamentarne demokracije i neoliberalnog kapitalizma sa svim njihovim implikacijama, odnosno vremena u kojem radnička pitanja ponovno predstavljaju gorući izazov.
(Objavljeno u: Historijski zbornik, godina LXV, broj 1, Zagreb, 2012, str. 245 – 249.)
Osim svega navedenog Miloš Krpan kao osoba koja djeluje u traženju društvene pravde i donosi dostignuća na tom tragu iz razvijenijeg dijela svijeta ukazuje da, ako je nasilno smještanje ideje komunizma u ideološko polje u apstraktno, rezultat neznanja ili svjesnog prešućivanja istine, o čemu se tada može govoriti? Preostaje oblast moralnosti, pravednosti, etike, kulture i njihovih sastavnica, ako su ti entiteti ono što označava civilizaciju. „I najveći geniji svih vjekova zauzimali i njih propovjedali, naime pravu kršćansku ljubav i ravnopravnost svih ljudi, što je po njegovom svjedočenju pravi socijalizam i anarhizam.“(Arhiv Vrapče).
Pobornici ideloške odrednice komunizma i nositelje te „ideje“, pojedince i skupine, označuju od pežorativnih naziva do ozbiljnih društvenih opasnosti vrijednih borbe i ogromih žrtava. Sami pojedinci komunisti moralni su istinoljubivi, društveno aktivni i borbeni ljudi za pravednije društvo i napredak. Krpan „Sam o sebi kaže; „ja ne spadam među one koji slave Isusa uz špira i kolače i hodočaste u crkvu da im se vidi svila, ja spadam među one koji vole pošteno misliti i raditi za sav svijet. Isus nije umirao za jednoga te umni ljudi ne rade za jednoga“.(Arhiv Vrapče). Miloš Krpan je uzor osobnosti čovjeka istinskog revolucionara aktualan i nakon oko sto godina njegova djelovanja.
Valja završiti izrečenoj misli simbolično aktualnoj i u novo vrijeme:
..."Ali što sad kada je izašao pir na lopar, kad izlaze na vidik gospodske lopovštine vaše sad mi radeći puk smatramo vas da lažete i kad istinu kažete. Vi ste nas gnjavili, gnječili, izrabljivali i zatupljivali kroz stoljeća mislili ste zbilja da ste toj šokačkoj i gejačkoj raji glavu zauvijek zdrobili, a ova će vam knjiga biti dovoljna da vas osvjedoči da je raja žilava života i da joj vi uza svu svoju moć i bogatstvo niste ni na rep stali."
Izvori
Trivo Inđić: Razvoj anrhističkih ideja na tlu jugoslavenskih...
DF Miloš Krpan: Izabrani spisi,(PDF) muzej mimara – Zarez
Miloš krpan i radnički pokret u Slavoniji – Zombi proleter
DAF objavljuje „Izabrane spise“ Miloša Krpana napisane,,,
Lički leksikon – Ličke novine
PDF Prikaz članka (PDF) Ana Rajković i td.
Josip Andrić
Post je objavljen 20.02.2015. u 10:29 sati.