Kao kakav Amerikanac,
i ja danas imam svoju priču o iskustvu čekanja u DMV-u, gdje su redovi dugi, ljudi drčni, a olovke vezane špagom.
"Obogajebo u njemačkoj samo stisneš gumb i za sekundu dobiješ sve papire već dva dana me šetaju ovdje sedmi put se vraćam tu ih je petnaest nitko ništa ne radi ne mogu ni tri kemijske staviti na pult jel to zato što ljudi kradu jesmo li takva stoka" vikao je neki mladić u redu za biljege, a ja sam opet - po tko zna koji put u životu, a s njima sam se susreo rano, još u dječaštvu - razmišljao o biljezima,
i čemu biljezi kad se ionako uz biljege plaća i dodatno uplatnicom i uplatnica se predočava kao dokaz, čemu ne objediniti oba troška na uplatnici, čemu biljezi, pobogu čemu, jel to zato jer su austrougarskovažni i pompozni kao banska čast, je'l to ta bečka spona, pupkovina koju ne damo da se prekine, naprosto ne damo, eto!
Svemirskoj tehnologiji čekanja uprkos, čekao sam svejedno satima kao i prije pet, deset, petnaest godina,
piljeći naizmjence u semafor s rednim brojanjem, malo u književnost na telefonu, jedino sam ljude izbjegavao gledati jer mi ih je dosta.
Ionako samo kašlju, ljute se i kišu bez ruke.
Post je objavljen 19.02.2015. u 16:37 sati.