Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/croanonimac

Marketing

Idemo u Njemačku?

Eto, da Vam opišem, kako je izgledao moj odlazak u Njemačku na vanjsku prasku.

Znači, bilo je to pod kraj 3. razreda srednje, kada sam se zainteresirao na odlazak u vanjsku prasku. Uvjet je bio dobre ocjene i znanje engleskog/njemačkog jezika. Engleski znam odlično, ali i to je isto priča za sebe - nisam ga učio u školi. Ocjene su mi bile dobre (s obzirom kolko sam učio - 4,3 mi je prosjek bio kroz više-manje sve razrede). Prvo smo pisali motivacijsko pismo, zašto bi uopće trebali odabrati nas. Imam osjećaj da sam dao sve od sebe za to pismo. Dalje je bilo, kad nas je prošlo iz svakog razreda (smjera) po 4, kratki tečaj njemačkog (nema veze sa znanjem eng - samo da znamo osnove - za naše dobro), te učenje programa Nemetschek (nisam siguran da se ovako piše ali guglajte ako Vas zanima). Dobili smo i 60 eura đeparca. Šta ti je to za jednog sedamnaestogodišnjaka - kolko izlazaka, kavi i slično.

Put je bio dug, imali smo otprilike 8 pauzi, s time da je bilo i par većih (sat- pola sata). Putovanje je trajalo dugo, ne sjećam se u sat, ali bi rekao oko 10 sati s pauzama. Mama ko mama - brinula se di sam, dal ću dobro stići, kako ću se snaći, itd.

Nama su rekli da mi nećemo biti na gradilištu (kao građevinski i arhitektonski tehničari), ali se ispostavilo da ćemo ipak nešto i raditi. Došli smo gore, i prvo pitanje nakon pozdrava je bilo "Da li ima tko alkohol?". Nakon toga, slijedilo je objašnjenje "Bolje da nam sad predate alkohol, pa da vam ga vratimo kad idete doma, nego da zbog njega letite prvi dan." Držali smo se pravila...za sad...

Kantina je bila lijepa, doručak je obično bio najbogatiji. Juha je obično bila za ručak, a večera solidna. Smješteni smo bili u nešto tipa dački dom. Na toj istoj lokaciji smo imali i prasku. Prvi dan su nas odmah uputili i dali kratke upute - od rukovanja alatom, zaštitne opreme (toga u Hr nećete vidjeti sigurno) pa do kazni zbog remećenja mira i slično. U tom istom kampu (mjesto je bilo pokraj Leipziga) bili su Poljaci, Slovaci i dan prije odlaska došla je grupa iz Mađarske. E sad, kako sam ja to doživio.

Što se praske tiče, naučio sam u ta dva tjedna dosta, vidio sam kako stvari funkcioniraju vani i to je ono što mi je promjenilo mišljenje. To je bila ta kap koja je prelila čašu. Od tog trenutka počeo sam razmišljati o odlasku iz Hrvatske. Ako moram birati između veza da bi dobio posao i svoje sposobnosti da bi dobio posao, uvijek ću birati svoju sposobnost. Njemačka izuzetno cijeni marljive i sposobne ljude. Ali red se mora znati. Na primjer, mi smo kopali temelje (za laike, makar sumnjam da netko ne zna - to Vam je ono što ide ispod zemlje, kad se kuća radi) i svi smo bili žedni. I sad nas petero krene piti vodu (vani je bilo vruće - 8. mjesec je u igri). Došao je šef gradilišta i rekao da ne možemo u isto vrijeme piti vodu, jer to izgleda kao da smo na pauzi, a pauza je prošla. Znači, jedan po jedan smo morali vodu piti, dok je nas četvero i dalje radilo. Meni se to užasno sviđalo - taj red i poštivanje reda. Radio sam doslovno sve - od čišćenja gradilišta do betoniranja temelja. I znam da zvučim kao da sam bio u Njemačkoj 10 godina, ali ovo je na mene ostavilo velik dojam, zato Vam i ovo pišem. Nakon posla, obično smo se svi otuširali, jer ipak, vrućina i 8 sati gradilišta napravi svoje. E sad, što se tiče, turističke strane.

Znači, mi smo imali veliku slobodu kretanja - uvjet je bio da smo u sobama do 11 (što je po meni ok). Mogli smo vlakom do Leipziga (imali smo nešto tipa mjesečne karte), mogli smo do dućana (koji su jeftiniji nego tu, a radi se o istom dućanu, npr Lidl.), mogli smo igrati nogomet, odbojku i sl, mogli smo šta smo htjeli. Dok god ne kršimo pravila. Upoznao sam dosta ljudi. Ja sam Vam onaj tip osobe koji mora sve upoznati i sa svima se trudi biti dobar. Poljakinje su bile zgodne, odmah prvi dan sve na facebooku dodane. Ali, začudno, kolko god su one bile zgodne, nisu bile, znate, kao one naše sponzoruše. Mogao si normalno s njima pričati o svemu i svačemu, o školi, budućnosti, ljubavi, poslu, politici, šta god ti padne na pamet. Upoznao sam dosta ljudi i dan danas ih imam na facebooku, redovno si komentiramo slike i statuse, prevađamo stvari i slično. Dalje, ima jedan kuhar koji je bio iz Hrvatske (Pula - ali nisam siguran). Mi smo se s njim sprijateljili, i on je nas nakon drugog dana svaki dan poslije večere zvao da si sjedenmo vani i popijemo kavu na hrvatskom popričamo (pošto nije bilo grupe iz Hrvatske duže vrijeme). Zadnji dan je rekao da će nam za oproštaj kupit neke pive pa da ćemo do njegove sobe to popiti. Malo nas je bilo strah, s obzirom na sankcije. I tada su nam on i jedan od poslovođa napravili spačku. Poslovođa se sakrio iza zastora, i kad smo mi ušli u sobu, viknuo je. Kad smo ga ugledali, srce nam je stalo. Onda se nasmijao, a mi svi pive u ruci. Rekao nam je da smo mu mi jedna od dražih generacija i da smo super radnici, efikasni (vezali smo armaturu i završili u dva dana, oni su nam dali tjedan dana) te da nema veze ako i malo popijemo. Samo da spomenem, taj isti poslovođa je uhvatio Mađare koji su došli dan poslije naše oproštajke i vidio je bocu Jegera, te poslao četvoru Mađara natrag od kud su i došli.

Gdje sam ja u tome profitirao?
Evo redom ću. Kao prvo, dobiješ certifikat od strane EU da si upoznat sa radom i načinom rada u stranoj državi, odnosno u državi EU. Taj certifikat ti može pomoći kod zaposlenja kasnije.
Dalje, stekao sam dosta iskustva u praski, koje mi fali i kojeg nikad dosta.
Posjetio sam Berlin i brdo znamenitosti Berlina, Dresden i Leipzig. Od Berlinskog zida do Dresdena koji je bio sravnat sa zemljom u 2. svjetskom ratu - te slike nikad neću zaboraviti.
Upoznao puno ljudi te usavršavao engleski jezik. Poznavanje stranog jezika danas je normalna stvar, te mislim da je ovo jedan veliki plus.

Eto. U kratko. Ima toga još, ali neke stvari sam i zaboravio a neke nisam ni spomenuo :)


Post je objavljen 14.02.2015. u 23:06 sati.