Nekako mi se kroz život uvukao taj izraz, još od početka: tabu, zabrana, nerečeno, neizrečeno, predmnijevano, rečeno, upozoreno, očekivano i neočekivano....ma sve.
Sjećam se prvog tabua koji sam rušila (nesvjesno) pitajući se o čemu se, u stvari, radi i zašto od muhe prave slona, jer meni je (u mojoj dječjoj 10-ogodišnjoj glavi) bilo dobro.
Nije da nisam uživala u toj, povremenoj i rijetkoj, pažnji i sažaljevanju, ta bila sam središte njihova zanimanja, ali nisam vidjela potrebe za toliko buke ni oko čega (što bi rek'o Shakespeare).
Jadna mala, raste bez oca (a sve to još od 2. godine)! A sve potaknuto knjigom iz crkvene knjižnice naslova: Svi me vole samo tata ne!
I da, neminovan dokaz kojekakvih sumnjivih istraživanja, tumačenja i prepričavanja da su djeca razvedenih roditelja primjeri kriminala, socijalnih problema, ne-uzor drugovima i drugaricama u školi i na ulici, žigosani, baš tako!
A ja - odlikašica, sve petice u školi, predsjednica razreda, čuvarica (a uskoro i odgajateljica - tada to još nisam znala da ću postati) svoga mlađeg brata!
A onda mi se iste godine srušilo barem tri svijeta: obitelj, politika i crkva!
Stupovi društva, na kojima počivamo i gradimo svoje živote.
Iste sam godine učila sama da treba razdvajati čisto od prljavog rublja, budila se prije budilice i dizala mlađeg brata u školu, davala mu doručak, prala ručno, spremala kako sam znala.....mama je zaglavila u bolnici (u dalekom gradu na 2 duuuuuge godine).
Vjerujući. u svojoj dječjoj glavi, da je moj zadatak dokazati suprotno svim ovim tabuima, pogrešnim i zločestim razmišljanjima, trudila sam se iz petnih žila i dalje biti odlikašica, velika i savjesna sestra, a uz to još i graditi priznanja u okruženju u kojem živimo: i u školi i u crkvi.
Bilo je tu i školskih natjecanja, nekih nagrada, putovanja i priznanja, al' najveći politički uspjeh tada bilo je primanje u Savez omladine 2 mjeseca prije svih svojih vršnjaka te nošenje regionalne štafete i čitanje pisma drugu Titu pred cijelom školom i gradom i svim tada političkim moćnicima ( neću zaboraviti naputke pedagoginje kako bi to gordo zvučalo!).
Nekako, u isto vrijeme, poklopila se 1000 i 300-godišnjica crkve u Hrvata, a ja...i tu super-aktivna kroz vjeronauk, dječji zbor, dobila čast da predajem cvijeće i recitiram pjesmicu tadašnjem nadbiskupu Kuhariću ( i dan danas imam od njega blagoslovljenu prekrasnu krunicu).
No, i tu sam u hijerarhiji, pogurana od čovjeka, da najprije čovjeka, pa onda svećenika - mog tadašnjeg vjeroučitelja, koji je rekao ( u skladu s crkvenim zakonima pravilno ih primjenjujući): Ona je Božje dijete! i zauzeo se za mene da ja, po svojim uspjesima, baš budem ta koja će imati tu čast!
A u svemu tome, ja sam se zapitala:
Jesam li to ja?!
Želim li ja to?
Vidim li ja sebe tako?
I, hvala Bogu, dala si jasan i nedvosmislen odgovor:
NE.
Sustav, institucije, pravila koja me ne uvažavaju kao jedinku, koja me koriste kao oruđe za svoje svrhe (ne vodeći računa o mojim osjećajima, razmišljajima i željama), nisu odgovor na moja životna pitanja.
Ne vidim se tu.
Od tada sam, i službeno, crna ovca.
S 13!
Naravno da su, u mom stilu, uslijedila rušenja i nekih drugih tabua.
žena i kuhača (iako obožavam kuhati i rado to činim)
sex i ljubav- ha,ha,ha ovo neću dijeliti s javnošću.)
žena (djevojka) je za udaju, a ne za fakultet - šipak, završila fakultet! Prva u obitelji!
I udala se,al ne sa 20 već kao ne-"stara"-ha,ha! cura već mlada i samosvjesna žena sa 30!
I još jedan tabu je pao: žena može biti i žena, i majka i poslovna žena istovremeno!
Samo.....to košta, puno, a o tome u nekom drugom postu!
Post je objavljen 09.02.2015. u 11:44 sati.