Nemam ništa kontra djeteta od tri roditelja, nemam niš protiv dizajniranja djece, to je ionako duboka ljudska potreba, da se rade male fotokopije svojih plitkih želja, da djeca imaju ono što mi nismo, puno para, plave oči, dobre noge, i velikog pišu, i da pojebu sve što se kreće, kad već mi nismo, u čemu je toliko velika razlika između majki koje glade svoje trbuhe i sanjare o nekom čudu unutra, i onih, koji ta čuda koja su zamislili, sad i mogu ostvariti upravo onakvima kakve su zamislili, oni koji su zamislili da će ih ispunjenje njihovih trenutnih želja učiniti sretnim, ionako će, prije il kasnije, morati spoznati da sreća ne leži u tom grmu, a oni koje žele sve prepustiti bogu dragom, njima to prepuštanje isto ne bi trebalo uskratiti, iako, ni oni neće biti sretni dok se cijeli svijet ne podredi baš njihovom bogu, kakogod okreneš, glupo je tražit sreću u ograničavanju tuđih postupaka, pa ni u osuđivanju, što je vremena manje preostalo na ovome svijetu, to se sve kristalnijim čine stvari koje su gubljenje vremena, gubljenje vremena je i sve i ništa, ovisi odakle gledaš, iako, nakraju, svejedno je.
Post je objavljen 05.02.2015. u 15:22 sati.