Današnji radni dan proveo sam u iščekivanju - u iščekivanju novog nervnog napada.
Činilo se na mahove da pritisak držim na daljinu ruke, budno i napeto, promatrajući kako padaju minute.
Koliko god neprilična bila ta analogija,
posljednjih sat i po proveo sam u psihičkom stanju izubijanog vojnika koji nakon dugih godina rata
gleda u sat iščekujući nastupanje najavljenog primirja,
i koji
najradije bi se zavukao u neki zaklon i dočekao ga tamo
ali ne može nego stoji gdje jest i
riskira taj neki posljednji, slučajno ispaljeni fatalni metak.
To nije dobar osjećaj.
***
Sjalo je sunce na povratku i
prvi sam put primijetio da je dan nešto dulji.
Sitno, ali svejedno.
Post je objavljen 02.02.2015. u 20:38 sati.