Osvježavajuće jutro, uspjela sam u svjetlosno brzom roku predočiti sebi razliku između šasije, karoserije, vrata, poklopca, lemljenja i lijevanja, onojednom kad se naspavam, pa mi se onda svijet čini kao tako jedno zanimljivo, šareno i magično mjesto, s kojeg nikad ne bih otišla, za razliku od svih onih mračnih dana, kad se od umora ne mogu sjetiti onog nečeg što sam prije minutu zamislila da ću učiniti, pa mi je ta misao izazvala ugodu, a već u sljedećoj minuti ne znam što mi je činiti, a pinove, telefonske brojeve i imena nekih, onih, koji imaju svoja imena, da ne spominjem. I kad me nimalo ne uzbuđuje pomisao što bi bilo kad bih se samo tako, usred mračne i kišne noći, onako, bzvz, prevalila preko balkona dolje, nešto bi i onda bilo, valjda, susjedi bi vrištali, a možda i ne.
Vani je grozno vrijeme, pravo, ono, blatogradsko, nit snijeg, nit kiša, ali svakako hladno, sivo i svakako blato, dan je danas opet prekratak za sve što ovako naspavana i pametna naumljujem činiti, još malo pa će ručak, još malo pa će me tupavilo zahvatiti, još malo pa će i ovaj trenutak nestati...
Šteta. Nedjeljna jutra trebala bi vječno trajati.
Post je objavljen 25.01.2015. u 10:50 sati.