Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/danielpostruzin

Marketing

IVANA I NADA – BOG PRIČA ALI MI NE SLUŠAMO

Danas me je dragi prijatelj Stipe izvijestio kao je čitao moj članak o Klečkim vješticama. Ozbiljnog lica pitao me da li mi se to sve zaista dogodilo. A Kristina, stara duša, taj je isti članak komentirala na facebooku gdje kaže kako obožava čitati moje pisanije. Koja luda riječ- pisanije.
Naravno, sve o čemu pišem je istina, iako bih za neke stvari radije da se nisu ni dogodile. Ali, to ne ide tako u životu. Stoga ponekad volim napraviti osvrt na minule događaje, ne da bih ih hranio energijom i živio u prošlosti, već da izvučem neku pouku, za sebe i za druge.
Pišem zahvaljujući vama, vi ste moje gorivo. Vaš interes, vaše prepoznavanje u mojim tragikomičnim putešestvijama. Moj cilj je da se smijete i raznježite, ako je ikako moguće. Pišući, samog sebe iznova podsjećam na to koliko smo povezani.
Ponekad me doduše muči da li da neke intimnije uspomene uopće objavim. Pitam se koga bi to uopće zanimalo, no sjetim se tada svih prijašnjih komentara koji me ohrabre. Jedna od takvih priča, koja gotovo da nije ugledala svjetlost dana, je upravo ova.


. . . . . . . . . .


U "fazi" sam Lazareva. Ja ga nazivam ludi Rus. Damir i ja redom čitamo njegove knjige iz serijala "Dijagnostika karme" i po cijele dane raspravljamo o sadržaju. Lazarev mi otvara oči u vezi nekih pitanja. Njegova teza, ako sam dobro razumio, je sljedeća - postoji samo jedna vezanost koja nije opasna, a to je ljubav prema Bogu, vezanost za Boga. Svaku drugu vezanost mogli bismo nazvati ljudskom vezanošću i one nužno vode u korekciju diktiranu nekim višim, univerzalnim zakonom. Npr. ako jako ovisimo o idealu poštenja i to nam je na prvom mjestu u životu, čak i prije Boga, nužno ćemo nailaziti na gubitke i biti žrtve izdaje tog načela poštenja. Netko će nas prije ili kasnije prevariti. Na prvu, čini se kao da ne možemo imati ono što najviše želimo te da su ideali i želje loše i štetne. Na svu sreću tome nije tako. Ako promijenimo svoje prioritete, tako da na prvo mjesto postavimo ljubav prema Bogu, sve ostale ljudske vrijednosti (želje) možemo dobiti i u njima uživati. No ako naš prioritet predstavlja bilo koja druga vrijednost, premda to bila i sama duhovnost, patit ćemo tj. naša će se duša čistiti kroz destabilizaciju na raznim područjima.
Nadalje, Lazarev jasno odvaja duhovnost od Boga, što je bila prva tvrdnja te vrste na koju sam do tada naišao. On opisuje slučajeve pojedinaca koji su bili jako vezani za duhovne ideale, zbog čega su, kako tvrdi, njihova djeca srljala u propast odajući se alkoholu i porocima. Po Lazarevu, ovo se događalo s ciljem da se duše njihovih roditelja čiste od vezanosti. Teško za probaviti, zar ne?
Moral i etika za Lazareva predstavljaju vrijednosti koje ne smiju biti na prvom mjestu. Oprost i ljubav, prema njemu, jedine imaju pravo prioriteta. Ono što me u njegovim knjigama posebno dojmilo bilo je pitanje partnerske ljubavi. Kroz njegove knjige spoznajem da mi je ljubav prema partnerici i općenito pojam "srodnih" duša na prvom mjestu te da sam kroz mnoge živote izrazito vezan za te ideale. Njegova teza daje mi mogući odgovor za česte gubitke koje sam u ovom životu doživljavao na tom planu.
Kroz samoanalizu sam se uvjerio da mi ljubav prema ženi predstavlja najviši životni cilj i smisao. Sama predaja Bogu mi je bila na nižoj poziciji. Prije Boga sam čak postavio i zajedništvo i odanost u prijateljskim odnosima. Ne čude me stoga i moja česta razočarenja u prijateljstvo.

Znao sam sanjati Sai Babu koji mi je, uvijek u šaljivom tonu, ukazivao na krivo postavljene prioritete, no ja sam bio zagriženi fanatik partnerske ljubavi i nisam se na to previše osvrtao.
No, ovaj put, očigledno je poruka Svjetlosti došla do mene. Svoj zanos nakon čitanja Damir i ja podijelili smo s prijateljima i poznanicima. Jedna od tih poznanika bila je i Nada, prijateljica Damirove djevojke Kristine. Zgodna, samouvjerena crnka srednjih godina. Nakon prekida duge veze vratila se iz Njemačke i prvo što na njoj primjećujem je to da je nepopustljiva u zacrtanoj slici o tome kako bi život trebao izgledati. Uvijek dotjerana, bitno joj je kako je ljudi doživljavaju i primarno se bavi vanjskom, materijalnom razinom postojanja. Poštena i čestita u odnosima, ali kruta za bilo kakva duhovna pitanja.
Povreda od bivšeg momka svako malo joj izbija u prvi plan i tu situaciju još nije proradila i oprostila mu. U njenim očima i ozračju uočavam neko crnilo koje je obavija. Čitajući Lazareva Damir i ja prepoznajemo kod Nade jedan obrazac koji ukazuje na jaku blokadu i pošto nam je draga osoba, uzeli smo si u zadatak to joj nenametljivo objasniti.
Pribojavali smo se da Nada ozbiljno narušava mogućnost da pronađe novu ljubav kojoj toliko teži, pa smo joj oprezno počeli prepričavati Lazareva. Tim putem ja sam ujedno liječio samog sebe. Kako bi cijela priča dobila na vjerodostojnosti, iznosio sam Nadi svoja iskustava s teškom bolešću i duhovni poziv koji sam zbog toga osjetio. Pokušali smo joj objasniti važnost duhovnog razvoja.

No Nada nas odbija. Osjećam njen nedostatak poštovanja, kako prema meni, tako i prema duhovnim pitanjima općenito. Njena energija primarno je usmjerena na dobivanje potomstva i udaju, a muškarac prema njenoj viziji obavezno mora biti financijski potkovan. Kristina, koja nam se u međuvremenu pridružila u ovoj misiji, Damir i ja odlučili smo se povući, svjesni da svatko bira svoj put i brzinu kretanja.
Nismo ni slutili da će se nekih godinu dana kasnije situacija s Nadom dramatično razvijati. U međuvremenu, ja sam bio taj koji je dobio još jednu priliku za rast i rješavanje svojih vlastitih vezanosti.

. . . . . . . . . .


Već prvi susret s Ivanom u meni je pobudio veliko zanimanje i privlačnost. Bio je to onaj osjećaj kao kada nešto silno želiš imati, ali misliš kako je to van tvojeg domašaja pa ti je samim time interesantnije. Na tečaju Sudarshan kriye, koji smo zajedno pohađali, bili smo podijeljeni u parove i radili vježbu gledanja u oči. Koncept je bio takav da su se sve osobe u prostoriji međusobno izmjenjivale s ciljem doživljavanja jedinstva s osobom koja je sjedila nasuprot. I doista, iz većine ljudi je pritom zračila ljubav. Na red je došla Ivana, u čijim sam očima vidio hladnoću. Prošli su me trnci, jer to je bio osjećaj kao da gledaš u dušu osobe koja je odvojena od vlastitog srca i koja za tebe, a možda i druge, puno ne mari. Unatoč tome, snažno me i neobjašnjivo privlačila.
Primijetio sam da voditeljica tečaja, inače moja dobra prijateljica, izbjegava Ivanu. Priznala mi je kasnije da je procijenila kako se ne radi o toploj osobi i da joj se jednostavno ne sviđa. Borio sam se osjećajem podvojenosti. Znao sam duboko u sebi da se i ja trebam držati po strani, ali i dalje me nešto vuklo k njoj. Prijateljica me otvoreno upozorila kako svojim odabirima, po pitanju žena, ne smijem u potpunosti vjerovati i da je za mene možda mudrije da žena meni priđe prva.
Prilikom jedne grupne meditacije u prostorijama udruge Umijeće života misli su mi pobjegle na temu partnerstva. Molio sam se za vodstvo. Nije prošlo ni nekoliko minuta kako sam osjetio jak poriv da odmah pogledam kroz prozor. Ustao sam bez razmišljanja i znatiželjno provirio. Dolje na ulici dvije su osobe upravo ulazile u parkirani automobil. Bili su to neki muškarac i prekrasna svjetlokosa žena koja se smijala i odavala dojam opuštenosti, mekoće, vedrine i topline. Unutarnji glas mi je rekao- "Ovakva djevojka tebi treba."

Uzbuđeno sam se vratio na svoje mjesto i nastavio meditaciju. Iako sam u srcu znao da je to istina i da se zapravo trebam čuvati Ivane, nisam slušao i razvoj događaja me odveo u drugom smjeru.
Po završenom tečaju moj kontakt s Ivanom nije prestao. Skrivao sam svoju naklonost prema njoj, a iz razloga jer općenito ne volim izigravati alfa mužjaka na, inače pronicljivu Ivanu, ostavio sam više dojam djeteta nego muškarca. Drugim riječima, nisam joj bio "napet".
Ivana je u međuvremenu prohodala s jednim zajedničkim prijateljem i bio sam iskreno sretan zbog toga. Time je bilo potvrđeno moje uvjerenje da kod nje ionako nisam ni imao šanse, a i to me nekako držalo na sigurnoj udaljenosti.
Činjenicu da je taj prijatelj, znajući za moj afinitet prema Ivani, njoj udvarao meni iza leđa sam potisnuo. To sam opravdavao time da nam ionako nije ni bilo suđeno, a u stvarnosti ja se nisam ni pokušao boriti za Ivaninu naklonost niti joj otvoreno pokazao svoje osjećaje, strahujući od odbijanja, ali istovremeno i od mogućeg uspjeha.
Na nesreću, nakon nekoliko mjeseci se ispostavilo da je taj prijatelj samo iskorištavao Ivanu kako bi kod bivše djevojke izazvao reakciju ljubomore, što je vjerojatno i upalilo jer je Ivana vrlo inteligentna, zgodna i situirana djevojka.
Ovo me povrijedilo i dugo sam se nalazio u nedoumici što napraviti u vezi tog prijatelja. Ako je ovakvo ponašanje njegov modus operandi, što onda i ja mogu očekivati u odnosu s njim? Početna dobra vibra prijateljstva malo je splasnula jer nisam više u njega imao povjerenja. Ipak, odlučio sam da je to prijateljstvo i dalje vrijedno razvijanja jer nitko nije savršen. Kad bi čovjek strogo sudio drugima ostao bi sam na svijetu. Kako su moji osjećaji za Ivanu bili stvarni, pitao sam se kako je ona ovo podnijela i da li bih joj trebao ponuditi podršku?
Mjeseci su prolazili a da nisam dobio ni jednu informaciju o Ivani. No jednog dana osjetio sam jak poriv javiti joj se. Njena je reakcija bila iskreno topla. Moj poziv joj je mnogo značio i tako smo dogovorili susret.
Ivanu sam ubrzo odveo i k Erici, gdje smo radili energetske seanse, a jednom prilikom smo nas dvoje to napravili i sami. Upravo ta energetska seansa je bila prekretnica u našem odnosu.
Naime, u toj seansi otvorili su se naši mnogobrojni zajednički prošli životi. Slike i emocije nadirale su nevjerojatnom snagom. Oboje smo vidjeli iste slike, poput scene gdje bježim preko ograde vojnog kampa samo kako bih mogao biti s Ivanom, pa života u kojem smo bili muž i žena ili pak dok smo bili mladi bračni par s djetetom i jakom međusobnom povezanošću. U tom je životu izbio je rat i sjećam se detalja kada je Ivana na bunaru vadila vodu, a ja sam se došao oprostiti znajući da se vjerojatno neću vratiti živ. Emocija ljubavi i boli koju smo tada osjećali je neopisiva. Ja sam u tom životu doista i poginuo, a Ivana je zadobila duboku emocionalnu traumu. U zadnjem zajedničkom životu, ako reinkarnaciju promatramo linearno, također smo bili u braku. Sve u svemu bilo je jasno zašto me Ivana toliko privlačila.
Intenzitet ovih ponovno proživljenih emocija i obostranog prepoznavanja prošlih života je spontano urodio time da smo i u ovom životu postali ljubavni par. Mislio sam da je to ono što sam čekao cijeli život jer u praktičnom smislu Ivana i ja smo jako dobro komunicirali, potpuno svjesni međusobnih želja i potreba. Znale su nam se događati i neke čudne stvari, poput toga da bi se vrijeme "savijalo" i produljivalo dok smo bili zajedno.
Imao sam osjećaj da me poznaje u dušu pa nije ni čudno da smo odmah počeli pričali o zajedničkom životu. No pojavili su se i neki problemi.

U narednim energetskim seansama i otvaranjima prošlih života vidio sam nekoliko jako mučnih i mračnih Ivaninih inkarnacija, gdje je čak bila serijski ubojica, krvnik i despot. U jednoj atlantiđanskoj inkarnaciji je bila crni mag, udana za našeg zajedničkog poznanika iz ovog života, a ja sam bio njihov pomoćnik. Ivana je bila užasnuta ovim spoznajama, no svjetlo Krista i Majke Marije spontano bi se pojavljivalo u seansama i vršilo potrebna iscjeljenja. Na Ivanu su bile navezane mnoge duše njenih prošloživotnih žrtvi. U jednoj seansi su se, hvala budi Bogu, posredstvom viših sila koje sam spontano kanalizirao, te zarobljene duše napokon oslobodile nižeg astralnog plana. Duhovno vodstvo me na toj seansi upozorilo da će Ivana i dalje pribjegavati mentalno/energetskoj manipulaciji u svojim kontaktima. Ovu sam informaciju zadržao za sebe i molio se za to da se Ivana u potpunosti otvori za dimenziju srca, jer tome je zapravo i težila.
Osjećao sam da sam, u usporedbi s njom, imao malu prednost jer mi je duša sklona pokajanju. Bolest koja me zadesila u ranoj mladosti također je djelomično bila kreirana zbog otplate karmičkog duga. No kod Ivane je ta negativna energija još bila vrlo jaka. Jednom prilikom mi je rekla kako dobro poznaje tamnu stranu i kako je na jednom nivou još uvijek svjesno vezana na nju. Shvaćao sam na što misli i u sebi molio da u njoj prevagne njena predivna strana koju nosi iz svih onih života u kojima je služila isključivo svjetlu. Danas, kada o tome razmišljam, rekao bih da se u Ivani odigrava pravi rat između sila svjetla i tame. Po meni, njena bi se duša trebala nepokolebljivo odlučiti za ljubav i prekinuti svako koketiranje s mentalnom nadmoći koju posjeduje u odnosu na druge ljude, a koja izvana nije na prvu vidljiva.
Bilo mi je jasno koliko Ivana želi iskustvo Boga, ali istovremeno svjesno ili nesvjesno zadržava odmak.

Posljedično, osjećao sam da Ivana nije otvorena i predana našem odnosu što sam joj i počeo zamjerati. Također je taj odnos jako zrcalio neke naše nesređene aspekte – jedno drugom smo pritiskali "gumbiće". Jednom sam joj prilikom nepravedno pripisao jedan svoj strah, na što je ona vrlo loše reagirala. Time kao da je dobila potvrdu da gubi vrijeme sa mnom i počeli su verbalni okršaji. Jednostavno nije bilo prostora za intimu i strpljiv zajednički rast.

Jasno mi je dala do znanja da točno osjeća i zna što meni treba i kakav naš odnos može biti (jer takav smo odnos često i imali u prošlim životima, čega smo se oboje svjesno sjećali), no u ovom je životu ona odlučila da među nama ipak neće biti ništa u smislu ljubavnog odnosa. Meni je ovo bilo suludo i ravno mučenju.
Bio sam iskreno shrvan, jer pred sobom sam, možda prvi put u životu, imao realnu priliku za odnos višeg ranga. Preda mnom se napokon nalazila osoba koja je zaista vidjela i razumjela neke stvari.
Zbog očekivanja ovakve prilike sam u prošlosti žrtvovao dosta mogućih odnosa i mnoge godine života radije proveo sam.
Ivana mi je objasnila da joj treba muškarac koji će se brinuti o njoj. U odnosu treba imati dijete (zanimljiva izjava, kao da postoji priručnik za život), a pošto ga ona sama nije sposobna odgajati, treba joj muškarac koji će preuzeti tu odgovornost. Po njoj smo ona i ja preslični, zato i ja isto tako nisam sposoban za "realan život". Rekla je da meni nedostaje još godina-dvije da postignem cjelovitost. Ovo što je bilo izrečeno je bilo toliko ljekovito za mene. Znao sam da je nanjušila neke moje slabosti, ali pomislio sam - ti možda i nisi sposobna živjeti "realno" no ja itekako jesam. Ljubav može sve, pa kako se ja onda ne bih mogao brinuti za vlastito dijete?
Ivanu je iritirala moja ovisnost o njoj, a mene je iritiralo njeno odgurivanje i nedostatak privrženosti. Realno gledajući, oboje smo zapravo tražili gotovo rješenje izvan nas samih i nekoga tko će nam popuniti emotivne rupe. Zadnje što takvima treba jest dijete i pokušaj igranja normalnog života.

Ljubavni odnos je napokon bio prekinut no i dalje smo redovno komunicirali. Zbog jakih prošloživotnih sjećanja nije mi bilo lako, pa sam nastavio gajiti neka nadanja i pitao se što bih kod sebe trebao i mogao popraviti. Lazarev mi je bio velika pomoć jer htio sam stati na kraj toj ovisnosti o ideji partnerstva. Bilo je vrijeme da Bog zauzme prvu poziciju u mom životu i bio sam, vjerojatno s pravom, uvjeren kako sretan odnos s drugom osobom neću doživjeti sve dok to kod sebe zaista ne sprovedem u djelo.


. . . . . . . . . .


Paralelno s mojim raskidom s Ivanom, Kristina me u jednom razgovoru obavijestila da su Nadi pronašli tumor na maternici. Kratko smo prokomentirali, a učenje Lazareva dalo je jasniju sliku. Nadino zamjeranje bivšem momku i njena vezanost za odnose i produljenje vrste, manifestiralo se gubitkom tog istog. Izgubila je ono što joj je najvažnije- sposobnost rađanja. Čini se da smo Nada i ja dijelili sličnu "bolest" – pretjeranu vezanost za partnerstvo. Korekcija je, očigledno, kod oboje počela raditi svoje.
Od našeg pokušaja da Nadu usmjerimo u duhovni život prošlo je gotovo godinu dana. Da je već tada pročitala knjige i otvorila se za to što smo pričali, bolest bi možda bila blaža ili do nje uopće ne bi ni došlo. U jednoj meditaciji sam spoznao da je Božji put takav da nas On na vrijeme pokušava pravilno i nježno usmjeriti, a na nama je hoćemo li to prepoznati ili ne.
Silom prilika, jer je u međuvremenu završila u bolnici, Nada je ovaj put počela slušati što pričamo. Međutim, poklonjene knjige Lazareva još uvijek nije ni otvorila, a kamoli da je počela išta prakticirati. Time se ponovno oglušila na Božji poziv, a knjige su nepomično stajale na bolničkom noćnom ormariću. Kristina je u međuvremenu saznala da se u Zagrebu nalazi filipinski iscjelitelj Cezar.
Nada je napokon odlučila nešto poduzeti jer stanje joj se pogoršavalo iz dana u dan. Unatoč žestokom protivljenju bolničkog osoblja i svojih roditelja, odlučila se za Cezarove tretmane. Bili su to potezi očajne žene. Ipak, radovali smo se jer se činilo da je Bog napokon pronašao način da uđe u njen život i vjerovali smo u pozitivan ishod. Naposljetku, ja sam živi primjer da se karcinom može preboljeti.
Zbog toga što više nije mogla samostalno hodati, Nadu smo doslovno odnijeli do Cezara. Narednih dana uslijedilo je nekoliko tretmana, a Cezar nam je prišapnuo da Nada ima metastaze po cijelom tijelu i da je najvjerojatnije prekasno. Cezarove riječi tek kasnije su potvrdili medicinski pregledi. Svojim je vidovitim očima razvoj bolesti vidio prije medicinskih aparata.
Jedina preostala šansa po njemu je bila da se Nadu fizički odvede na Filipine, kako bi na njoj istovremeno radila veća grupa iscjelitelja.
(Mene je pak Cezar upitao što se to sa mnom događa, pokazujući rukom na moje srce i pluća. Očigledno je ciljao na tugu uzrokovanu zbog raskida s Ivanom i svu onu bol iz prijašnjih veza, pa sam mu sve ispričao na što je on šaljivo odmaknuo rukom, nasmijao se i rekao "Ma, ima žena koliko hoćeš". Nije mu bilo jasno stanje u koje sam se doveo i napomenuo je da ću, ako to ne saniram, uskoro dobiti kožnu bolest. Kako smo Cezar i ja kliknuli na prvu, morao sam mu obećati da ću sam sebe izliječiti. Njegove su se riječi potvrdile jer sam mjesec ili dva nakon tog razgovora zaista počeo dobivati mrlje po tijelu, čega sam se riješio tek kad sam počistio tugu vezanu za odnose i čvrsto stao na svoje noge. U biti sam se zarekao da nikada više neću trčati za ženama, baš kako je Cezar i sugerirao! )

A taj zadnji put kako smo svi zajedno bili kod Cezara Nada mi je, vidno usporena i ošamućena od lijekova protiv bolova, rekla da budem ponosan na svoje ožiljke. U svijest joj je izronila moja priča o bolesti koju sam proživio.
Od osobe koju nisu puno zanimale tuđe duhovne priče u kratkom se vremenu otvorila za bitnost života.


. . . . . . . . . .


Iako Erika i Ivana nisu poznavale Nadu, pristale su na moju molbu da nas troje napravimo iscjeliteljski ritual koji bi Nadi mogao biti od pomoći. Ivana i ja smo sjeli u njen auto i dobre volje krenuli u Karlovac. Bili smo vedri, pa sam se ponadao kako bi i naš odnos mogao ponovno zaživjeti.
Po dolasku u Karlovac sjeli smo u sobicu u kojoj je Erika kao ukras držala veliku staklenu zdjelu napunjenu vodom u kojoj je plutao cvijet ruže, netom ubran u vrtu.
Krenula je seansa. Sve troje smo propuštali energiju visoke frekvencije i u zraku se doslovno osjetio lagani vrtlog zraka i božja prisutnost. Ova seansa je bila znatno drugačija od svih prethodnih. Bilo je u njoj nešto toliko ozbiljno i puno strahopoštovanja, za razliku od svih dosadašnjih gdje bi se najčešće zezali kao mala djeca. Na unutarnjem planu sam primio dvije informacije. Prvo, da Nada neće preživjeti i drugo, da je mojem odnosu s Ivanom definitivno došao kraj. Kunem se da sam čuo božji glas kako mi naređuje kako to moram izdržati tako da tom raskidu ne pridajem veliku važnost. Bila je to stroga Božja direktiva!
Sva tuga svijeta ušla je u mene, a Ivana se odjednom stisnula i briznula u plač. Bit će da je i ona na unutarnjem planu postala svjesna budućih događaja.
Atmosfera je bila ozbiljna, a ruža se pred našim očima potpuno raspala. Znao sam da je to simbol raspada Nadinog fizičkog tijela i moje ljubavne veze s Ivanom.

Tiho smo se uputili za Zagreb. Iako smo išli autoputom, vozili smo vrlo sporo i pritom se držali za ruke. Bio sam u potpunosti pod kontrolom vlastitih emocija. Unatoč Božjem glasu kojem sam svjedočio i dalje sam silno htio Ivanu zadržati u svom životu. Nisam si mogao pomoći. No uslijedio je hladan tuš. Odmah po dolasku u Zagreb, Ivana me naglo odbija od sebe. Kao da je cijelim putem mozgala što učiniti i na kraju je donijela odluku o trajnom raskidu. Ušao sam u kuću dok mi se srce slamalo. Primijetio sam kroz prozor da njen auto još uvijek stoji na sred ceste. Pomislio sam da se možda predomišlja, pa sam izašao iz kuće i krenuo prema njoj.
Ona je, nesvjesna da je promatram, pisala SMS poruku. Ispostavilo se da piše nekom muškarcu, nakon čega je odjurila u gluhu noć.


. . . . . . . . . .


Zvoni telefon, a Kristina mi javlja - "Stari, Nada je preminula."
Nakon seanse kod Erike, bili smo pripremljeni za ovo. Sutradan je već bila sahrana. Zanimljivo, u krematoriju nas dočekuje pravoslavni obred. Nitko od nas nije znao da je Nada pravoslavne vjere, skrivala je to iz nekog razloga. Bila je to lijepa ceremonija, ako se tako nešto uopće može reći za pogreb. Duhovna vibracija obavila je sve prisutne, a pojanje svećenika ubacilo me u neko više stanje svijesti. Znao sam da Nada i dalje postoji, da ovo nije kraj. Upravo suprotno, ovo je bio početak njene nove avanture. No tuga se svejednako prikrala u naša srca.

Nakon obreda, uputili smo se k Damiru i Kristini. Kristina je otišla u kupaonicu, Damir je prao suđe, a ja sam sjedio u boravku.
Na stolu u kuhinji gorila je velika smeđa svijeća. Postoji priča vezana za tu svijeću, jer to je svojedobno bio Nadin poklon Kristini. Kristini se ta svijeća nikada nije iskreno sviđala i čak je prije nekoliko mjeseci prokomentirala da joj izgleda nekako mrtvački. Svijeća je dugo čekala neku priliku gdje bi mogla biti upotrijebljena. Tu večer nakon sahrane shvatili smo da je ta svijeća namijenjena Nadi i upalili smo je. Pomalo bizarno, prokomentirali smo kako je moguće da ju je Nada nesvjesno kupila samoj sebi.

Dok sam nezainteresirano gledao u TV ekran, odjednom sam osjećao potištenost. Raskid s Ivanom i Nadina smrt u meni su pokrenuli proces. Poželio sam taj tren da ni mene nema među živima jer bi mi možda bilo lakše na duši.
I taj tren, u prostoru sam jasno osjetio Nadinu prisutnost. Rekla mi je – "Nikada više nemoj poželjeti da si mrtav! Čeka te puno lijepih stvari u životu! Živi!".
Skočio sam na noge i krenuo prema kuhinji da Damiru prepričam ovaj događaj. U kuhinji me zateklo Damirovo blijedo lice. Taman mi je htio reći da je i on imao kontakt s Nadom. Dobio je njenu poruku u vidu konkretnog savjeta u vezi odnosa s užim članovima obitelji, a koji nisu bili skladni.
Nada, koju smo za života pokušali duhovno osvijestiti, samo dan nakon fizičke smrti odužila nam se pruživši nam važne osobne poruke.
Duboko pod dojmom nismo ni shvatili da se stol u međuvremenu zapalio. Smeđa svijeća se toliko razbuktala da je plamen zahvatio stvari koje su se nalazile na stolu.

Damir i ja smo ovo shvatili kao potvrdu našeg iskustva i Nadine prisutnosti. Kristina je ušla u kuhinju ne vjerujući što se događa. U prvi tren pomislili smo da je i ona primila Nadinu poruku, ali tome ipak nije bio slučaj.
To i nije bilo važno jer Kristina je bila prava Nadina obitelj u njenim zadnjim danima. Borila se za Nadinu želju da ode na Filipine i trpjela jake napade Nadine obitelji, koji su se tome silno protivili i čak joj branili kontakt s Nadom. Bilo bi nepravedno i glupo reći da je Nadu ubila njena vlastita obitelj. No jednako tako je nevjerojatna tvrdoća koju mnogi ljudi gaje spram duhovnosti i svega onoga što nije vidljivo, mjerljivo i opipljivo. Da li bi Nada preživjela da je otišla na Filipine, samo Bog zna.


. . . . . . . . . .


Netko tko ti je u jednom životu bio najbolji prijatelj, u ovom može postati tvoj najveći neprijatelj.
Nekoć velika ljubav može se pretvoriti u neprepoznavanje i hladnoću. A neka osoba s kojom nisi imao puno doticaja, u ovom životu postaje tvoj iskreni i vjerni životni suputnik. O, kako su čudesna ta putovanja naših duša! I kada boli, u pozadini se skriva ljubav. Bože, samo ti znaš sve poveznice i razloge.

Ivana me u konačnici ostavila pod izlikom da još nije raščistila jedan odnos iz prošlosti (što je objašnjavalo tajne razgovore i slanje SMS poruka). Moja je žalost bila tim veća jer se radilo o muškarcu kojeg tada još nije ni fizički upoznala. Bila je to neka vrsta virtualne veze i nisam takvo nešto očekivao od osobe u kasnim tridesetima. No jednom je prilikom Ivana dobro primijetila- "Ne znam što će biti s nama, ali sam sigurna da ćemo iscijeliti jedno drugo".

Vjerujem da se duše, barem ponekad, kroz vodstvo gospodara karme ili nekih drugih bića Svjetla, prije same inkarnacije međusobno dogovaraju oko budućih susreta i lekcija koje će jedne drugima davati. Zapravo, mi jedni druge samo podsjećamo na nešto u vezi nas samih. Ivana je u ovom našem slučaju dobila priliku spoznati što zaista želi od sebe i života, a ja sam dobio priliku osnažiti se unutar sebe samog, riješiti se vezanosti i ideje da ću sreću doživjeti isključivo u odnosu s drugom osobom.
Treba iskreno priznati i da je ovo moja verzija priče. Ivana i dragi Bog znaju bolje od mene koje sam grijehe i pogreške u tom periodu počinio. Iz mog života ubrzo su iščezli i mnogi drugi s kojima sam u to vrijeme prijateljevao. Svjestan sam da svaka od tih osoba ima svoju verziju o tome što se dogodilo i zašto smo prekinuli kontakt, ali činjenica je da smo svi trebali ići dalje, po božjoj volji ili pak po vlastitim zaslugama. No to je već tema za neku drugu priču....

Post je objavljen 20.01.2015. u 20:22 sati.