Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/koreja

Marketing

Božićna priča iz Koreje

Božić je prošao, ali što to uopće znači Božić? U Kani – kršćanskoj obiteljskoj reviji, naišao sam na vrlo lijep tekst/iskustvo/priču o jednom profesoru u Koreji i Božiću kako ga je tamo doživio, pa ovdje prepisujem isječke iz priče. Cijelu priču potražite u Kani 12/493 – prosinac 2014. Autor priče je: Darko Gašparović

Davno ili nedavno – jer, sve je, pa i vrijeme, relativno – profesor iz Europe, pozvan bi u Koreju kao gost predavač na sveučilištu za strane studije. (...) Nije mnogo znao o Koreji. U njemu je bila tek neka mutna predodžba egzotične zemlje na Dalekome istoku, između Kine i Japana, razdijeljene željeznom granicom na sjevernu i južnu državu u stanju latentnoga neprijateljstva, još od rata dviju svjetskih velesila preko leđa Korejaca kojih je na kraju krvavoga pira bilo četiri milijuna manje.
Prije odlaska, u kasno toplo ljeto, pročita nešto o korejskoj povijesti i kulturi, te se malo začudi podatku o pet tisuća godina dugoj povijesti, i potrudi se naučiti osnovni pozdrav i riječ zahvale koji će mu zacijelo dobro doći za početak. Anniongi hassejo! Kamsahamnida!
(...)

Kiša, kiša, kiša... Postoji li ovdje išta, osim kiše, pita se gacajuci kaljužama krajnjim rubom velegrada, pokraj neuglednih jednokatnica s crvenim križem na vrhu, u mraku. Poslije će doznati da su to dućani i nastambe pripadnika Prezbiterijanske Crkve. Ide prema japanskom restoranu, dok ga s neba unatoč kišobranu oblijevaju mlazovi dažda. Napokon se dočepa ulaza sa šarenim lampionima, gotovo uleti i reče: Anniongi hassejo! Na to se ljudi oko njega nasmiješe i poklone. Osjeti da je osvojio svoj prvi prostor u neznanoj zemlji pa ponovi: Anniongi hassejo! Mali nasmiješeni ljudi poklone se još dublje. Sjedne na pod za niski stol pokušavši prekrižiti noge. I umalo mu uspije. Već nose zdjelice s raznim đakonijama. Što je to? Kimči, kimči, govori mu nasmiješena maska, i tad se sjeti da je pročitao da je to korejski kulinarski brand. Kineski kupus fermentiran u glinenim ćupovima, uglavnom jako pikantan. Hvata ga nespretno drvenim štapićima, i začudo godi mu.
(...)

Bijaše vrijeme najvećega korejskog blagdana, kad se tri dana uzastopce časti Majka Zemlja kao roditeljica i hraniteljica, istodobno i 'sahraniteljica', čovjeka i ljudske zajednice. Pomičan je to blagdan jer se ravna prema lunarnome kalendaru i pada od početka rujna do sredine listopada. Privukla ga i zvučnost naziva: Chusok. Milijuni Korejaca putuju tad u mjesta svojih predaka da se poklone na njihovim grobovima i da se počaste posebnim jelima, među kojima se ističu raznovrsni kolači od riže.
(...)

Uputi se u središte grada. Kričavo šarenilo natpisa, reklama i inoga nametljiva vriska globalne današnjice napadne ga sa svih strana. I mimo volje utopi se u buku ulice i vrevu prolaznika koji su sveudilj hrlili amo tamo. Popije korejsku rakiju soju i pojede neki obrok u obližnjem restorančiću. Izašavši, uputi se prema hotelu. Poče sipiti kišica, blaga, jesenja, posve drukčija od one monsunske koja ga dočeka pri prvome dolasku. I tada...
...vidi kako mu ususret hrli djevojče u laganoj otrcanoj haljinici, s vjenčićem od vlati poljskoga cvijeća na glavi i nekoliko vrećica u rukama. Krhka je, opazi, lomna, gotovo bi rekao djevojčica. Pomisli da će ga mimoići, ali ona se usmjeri ravno na njega. Stade, a ona mu ugura vrećice u ruke i na lošem engleskom reče: Uzmite, gospodine, to je za vas. Naši kolači od riže. Božić je!
Tek tad opazi da oko vrata nosi križ, jednostavan, drveni. Protrne i sa zbunjenim smiješkom odvrati: Ne, drago dijete, nije Božić, vaš je drevni blagdan, Chusok.
Djevojka se naljuti i frkne nosom: Božić je, Božić, Božić! Moj je otac umro i sad je na nebu. Ja ga jako volim i ove sa kolače ispekla za njega, ali on ih ne može jesti jer je na nebu. Uzmite ih vi, molim. Bilo vam sretno! Sretan Božić!
I nestane niz ulicu kao da je nikad ni bilo nije. Načas pomisli da je bila prikaza, no onda tvarno osjeti vrećice u rukama. Bože! Odakle uđe ta korejska Ofelija u njegov život, pojavi se načas i iščeznu kao posljednji leptir što doleprša i nestane zanavijek na kraju ljeta? Kojim se to čudom spojio drevni blagdan Majke Zemlje i Božić, ovdje, u ovu ranu jesen? Što radi on u toj stranoj zemlji, kojim je slučajem ili providnošću dospio ovamo?
(...)

Dvije godine prohujaše kao dva dana i dođe čas konačna povratka. Badnje je jutro, zrak prohladan, prosinački. Profesor sjedi na balkonu svoga stana između neba i mora. Podiže se lagani vjetrić i polako se od obližnje planine skupe oblaci i prekriju zaljev. Iz jednoga se osunčana oblačića izvije lik krhke djevojke s vjenčićem poljskoga cvijeća na glavi, i on jasno čuje kako mu dovikuje: Božić je! Božić! Sretan Božić!

Post je objavljen 12.01.2015. u 23:42 sati.