Puno je oblaka i dalje prekrivalo nebo iznad Banauea. Kiša je ujutro napokon bila prestala. Odlučio sam iskoristiti suho vrijeme i dati petama vjetra. Na ulici sam bez puno problema unajmio tricikl da me odveze do Bangaana. Ovo je selo tek desetak kilometara od Banauea, ali vožnja je potrajala više od sat vremena. Radi se nova cesta i povremeno smo morali stati i čekati da se makne s puta teška mašinerija. Blata posvuda. Toliko ga je bilo da sam grčevito držao okvir tricikla očekujući ono najgore - da će blato biti previše duboko za prednji kotač tricikla ili da će u lokvama smeđe vode naletjeti na neki kamen ili preveliku rupu koji će nas katapultirati, a mi završiti u onom blatu.
Bangaan je bez sumnje najmanje mjesto koje sam vidio na Filipinima. Pogled s ceste otkrivao je selo od kojih dvadesetak niskih kućica izgrađenih tako da zajedno formiraju pravilan krug. Taj je krug u potpunosti okružen terasama s rižinim poljima. Slika je fantastična. Samo gledajući s ceste Bangaan, bio je kao povratak u neko drugo vrijeme. Nisam se spuštao dolje. Selo kao selo. Vjerovatno ću vidjeti slična sela kasnije na ovom putovanju. Ali položaj mu je bio nevjerovatan usred tih terasa. Terase nisu strme poput onih u Banaueu ili kasnije u Batadu, ali Bangaan je među svojima izgledao najidiličnije.
Pokušao sam se s triciklistom dogovoriti da me odveze do tzv. Sedla, vrhu prijevoja koji vodi do Batada, moje sljedeće točke. No, ugledavši priliku za dodatnu zaradu, odlučio je zatražiti puno novca. Kako je mislio da će mu stranac nasjesti na to, nije mi bilo jasno. Od Banauea do Bangaana vozio me za dogovorenih petsto pesosa. Od Bangaana do Sedla tražio je dodatnih osamsto, iako je to samo trećina razdaljine, a u Banaueu do Sedla naplaćuju sedmasto do tisuću. Bangaan je doslovno bio ispod Sedla. Kada sam ga upitao koliko bi naplatio samo za povratak kilometar do raskršća koje vodi prema Sedlu, tražio je dodatnih petsto. Naposljetku sam ga odjebao, stavio ruksak na leđa i krenuo pješke prema raskršću i potom uzbrdu prema Sedlu.
"But sir, it is a lot of walking!", rekao mi je naposljetku.
Samo sam mu odmahnuo rukom.
Do raskršća trebalo mi je dvadeset minuta laganog hoda.
Uspon do Sedla je bio puno teži. Do ranije ove godine ceste zapravo nije ni bilo, već se išlo strmim i uskim makadamom. Cementirana cesta skratila je malo muke, iako je i dalje bilo potrebno biti u formi kako bi se svladao strm i vijugav uspon. Od raskršća do Sedla bilo je pet kilometara, ali nakon samo trećine puta zaustavio se uz mene tricikl i njegov vozač mi je ponudio da me odveze do vrha. Nisam se nimalo dvoumio. Odmah sam uskočio u tricikl i petnaest minuta kasnije i olakšan za samo šezdeset pesosa bio sam na vrhu prijevoja. S jedne i s druge strane pružale su se strme planine dokle je pogled sezao. Njihove padine u potpunosti "obučene" u zeleno ruho. Kamen se nigdje nije bjelio. Ili kakva druga boja neke nastambe. Samo netaknuta priroda. Divlja priroda. Nepristupačna priroda.
Spustio sam se pješke s druge strane Sedla cestom dolje prema Batadu. Nedostajala su još četiri kilometara. Nakon kilometar cesta je nestala i počeo je makadam. Blato ponovno posvuda jer su radili na njegovom popločavanju i razni su kamioni napravili nered. Bilo je jasno kao dan da će koji mjesec kasnije cesta biti pred Batadom. Trenutno, tamo gdje završava makadam, preostalo je bilo još dvadesetak minuta hoda kroz prašumu prema selu. I konačno, tri sata nakon kretanja iz Bangaana znojan i prljav došetao sam do Batada.
Ono što me tada ondje dočekalo, nisam mogao očekivati ni u najluđim snovima. Pogled s vrha sela otkrio je strme terase s rižinim poljima, nekoliko stotina metara visoke, kao uklesane u planinu, amfiteatralno grleći Batad. Prošlo je par minuta prije nego li sam se sabrao i napokon zatvorio usta od iznenađenja. Super je kada te nakon gotovo petnaest godina lutanja po našem trećem kamenčiću od Sunca i devedeset i devet zemalja još uvijek nešto uspije oboriti s nogu! Mislim da je suvišno spominjati da su terase pod zaštitom UNESCO-a.
Bangaan je bio dobar uvod, ali terase u Batadu su vrhunac, ne samo putovanja po tim filipinskim planinama, nego i cijelog po Filipinima.
Uzeo sam za dvjesto pedeset pesosa sobu u jednom od jednostavnih hotela na vrhu sela. Nema razlike u kvaliteti između četiri, pet hotela u mjestu. Razlika je jedino u vidiku, a bolji pogled od Hillside Inna ne postoji. Terase i planine odakle god da gledaš. S prozora sobe otvoreni pogled prema njima. Dva dana budio sam se s jednim od najljepših pogleda ikada.
I u društvu par žohara...
Post je objavljen 25.11.2014. u 11:27 sati.