Bio je dan kada sam u sedam uhvatio kombi natrag prema Puerto Princesi. Ovaj sam put dobio mjesto uz vozača, a kako je usto bio i dan, plavo nebo i sunce visoko iznad naših glava, imao sam otvoren pogled na cestu. Danju je izgledala manje strašna, nego noću pred tri dana, ali kombi je i dalje poskakivao. Vozač je bio puno pažljiviji u vožnji, posebice kod preticanja i ulaženja u zavoje pa je vožnja natrag općenito bila puno ugodnija.
Ima nešto smirujuće u gledanju rižinih polja koja su se nizala gotovo neprestano od Taytaya do Puerta. Zelene rižine vlati koje uporno stoje uspravno u par centimetara vode. Drugih obradivih površina nema. Sav je prostor posvećen riži, glavnom prehrambenom sastojku Filipinaca i uopće svih Azijata. I domaće životinje gotovo da se ne vide. Tu i tamo pokoja kokoš, još rijeđe koza. I slijepac bi primijetio da ovi ljudi žive od riže.
Povremeno bi viđao ljude u poljima, nagnuti nad tim zelenim vlatima u potrazi za malim zrnima. Mukotrpan je to posao, pogotovo za leđa. A zrna nisu odmah bijela. Kada se izvuku iz vode i zemlje, zapravo su u ljusci koja je svijetlosmeđa. Uz cestu većim dijelom puta oči su mi pratile tepihe od riže. U svijetosmeđoj ljusci presijavali su se na suncu. Valjalo ih je dobro isušiti prije nego se pošalju na daljnju obradu.
Ostao sam iznenađen kada me vozač doveo direktno pred vrata aerodroma u Puertu. Bilo nas je petero i svi smo "bježali" s Palawana. Namjerno sam stavio ovu riječ pod navodnike jer bih vrlo rado ostao duže na ovom otoku da imam vremena. Palawan je s razlogom proglašen jednim od najljepših otoka Filipina i sljedeći put sam sam sebi obećao da morao za njega odvojiti puno više vremena.
Cebu Pacificom odletio sam natrag za Manilu. Ni ovaj se put nisam dugo zadržavao u glavnom gradu. Tek tri i pol sata koliko je bilo više nego dovoljno da promijenim terminal i uhvatim drugi Cebu Pacific let, ovaj put za Laoag na sjeveru Luzona, glavnog filipinskog otoka. Iznenadio sam se kada me, nakon Airbuseva na svim letovima po Filipinima, za Laoag dočekao propelerac ATR. Ali iznenađenjima tu nije bio kraj. Kao divovskom strancu, Filipinci su mi naime svi do ramena ili niže, uvijek sam bez pitanja dobivao redove uz emergency exit zbog više mjesta za noge. Na letu za Laoag dobio sam prvi red, da bih ušavši u avion vidio da je prvi red sjedala u obrnutom smjeru od ostatka propelerca. Nisam dotad znao da to uopće postoji u avionima! Avion je bio dupkom pun. Samo šačica stranaca.
Aerodrom u Laoagu je jedan od najmanjih koje sam ikada vidio. Jedna velika hala podijeljena na dva dijela, za odlaske i dolaske. I čim je posljednji putnik pokupio prtljagu i napustio aerodromski zgradu, odmah se gase svijetla.
Po sve putnike došli su prijatelji i rođaci s vlastitim automobilima i brzo se prostor ispred aerodromske zgrade praznio. Priupitao sam lokalnog redara kako doći do centra.
"Trycicle.", i pokazao mi rukom desetak metara naprijed.
"How much?", upitao sam ga cijenu da se znam orijentirati u cijenkanju s vozačima.
"Around 150 pesos."
I to mi se u startu učinilo previše budući da od aerodroma do centra Laoaga ima svega osam kilometara. U Cebuu sam taxi za veću razdaljinu do aerodroma platio sto osamdeset pesosa. Uostalom u vodiču stoji da je normalna cijena stotica. Odmah mi se učinilo da je redar u dosluhu s vozačima tricikla.
"Koliko?", upitao sam naposljetku jednog od triciklista kada sam došao do stajališta.
"170!", ispalio je kao iz topa uz arogantan osmjeh posred cijelog lica.
To me totalno raspalilo. Za Filipince, uključujući i taksiste i tricikliste, koji su se dosad pokazali kao veoma pošteni i dobri ljudi, ovi lopovi na aerodromu u Laoagu digli su mi živac. Vidjeli su stranca i odlučili ga preveslati znajući da nemam puno opcija navečer u devet sati za doći do centra. Dok sam se prepirao s njima, prošao je jeepney na kojeg mi nitko od njih naravno nije ukazao da postoji. Nisam ga uspio zaustaviti. Triciklisti su se nastavljali cerekati i nešto dogovarati na tagalogu. Tada sam učinio nešto što nisu očekivali. Ruksak na ramena i uputio sam se pješke prema gradu. Računao sam da mi za osam kilometara po ravnoj cesti treba oko sat i pol. Ne bi to bio ni prvi ni posljednji put da sam toliko otpješačio. Čuo sam i dalje glasove iza sebe. Da se razumijemo, nisu to neki novci, ali nitko ne voli kada netko od tebe radi budalu. Iz principa nisam želio popustiti.
Odmaknuo sam stotinjak metara kada me sustigao jedan od triciklista i ponudio mi vožnju za sto i pedeset pesosa. Nastavio sam hodati potpuno ga ignorirajući. Nastavio je prazan prema gradu. Stotinu metara kasnije pokraj mene je već bio drugi.
"Where sir?"
"City center.", ovome sam ipak odgovorio.
"120 pesos. Ok?"
I to je bilo više od očekivanog, ali u granicama normale. Uskočio sam u vjerovatno najmanji tricikl dosad na Filipinima. Zapravo sam jedva ušao u njega. Potpuno pogrbljen. Sjedalo je toliko nisko postavljeno da sam imao dojam kao da će mi asfalt ostrugati kožu na guzici.
Laoag, iako glavni grad pokrajine Ilocos Norte, nije grad od nekog značaja. Osim glavnog trga s pokrajinskim Capitolom, sjedištem pokrajinske vlade, nema puno da bi zadržao posjetitelja. Odmah sam uhvatio bus prema jugu, prema dva sata vožnje udaljenom Viganu, najočuvanijem kolonijalnom španjolskom gradu u Aziji. Svi busevi iz Laoaga prema destinacijama na jugu, uključujući i Manilu, zaustavljaju se u Viganu.
Post je objavljen 25.11.2014. u 11:36 sati.