Jeste li znali?
The name tarsier was taken from its extremely long tarsus bone. Its hind limbs are twice as long as its body.
Their third finger has the same length as their upper arm.
Tarsiers are able to rotate their head 180' to compensate for their immovable eyeballs.
The second and third toes of their hind limbs bear claws instead of nails used for grooming.
Tarsiers are the only extant entirely carnivorous primates.
Tarsiers are amazing jumpers able to jump 40 times more than its own weight.
Young tarsiers are born furred and with open eyes. They are able to climb within a day of birth.
Tarsier exhibits the slowest fetal growth rates of any mammal taking 6 months to reach a birth weight of 23 grams.
Scientists differentiate tarsier species through their song and singing styles. Tarsiers do sing in high-pitched voice.
Nisam bio siguran da li ću pronaći direktan prijevoz iz Loboca do utočišta tarsiera. Nudili su mi da unajmim motor za cijeli dan. Čak i za relativno malo novca. Ali s obzirom na hoće-neće igru s kišom te motociklističkom nesrećom u Laosu od pred koju godinu, nije mi baš svejedno biti na dva kotača. No, na cesti mi je prišla Filipinka i ne samo da mi je objasnila kako doći do utočišta, nego mi je i ona sama zaustavila bus. Pola sata kasnije preda mnom je bilo četiri pet tarsiera u utočištu koje je više izgledalo kao nečije stražnje dvorište nego utočište. Ove male životinjice koje bi ti bez problema mogle stati u šaku, a koje su uglavnom tog trenutka spavale jer je riječ o noćnim životinjama, gotovo jedino žive na Boholu. Ima ih u malom broju i na nekim drugim otocima te u Maleziji, ali većina ih živi na Boholu. Često su znale biti žrtva ilegalne trgovine zaštićenim i ugroženim vrstama tako da danas njihovu zaštitu na Boholu shvaćaju veoma ozbiljno. Posvuda se po otoku nalaze ispisani brojevi telefona koji se mogu nazvati u slučaju da se naiđe na nekoga tko loše postupa s tarsirima.
Opet sam bez puno problema uhvatio bus dalje za Carmen u srcu Bohola. Kroz cijeli dan bez prestanka tricikli, jeepneyi i busevi voze po otoku i rijetko se kada na prijevoz čeka duže od desetak, petnaestak minuta. A karta je sitnica. Nikada nisam platio više od pet kuna, a za destinacije do desetak kilometara znao sam "osloboditi" novčanik za najviše kunu i pol. I nikada nisam dobio dojam da su me kao očitog stranca pokušali "prevesti žednog preko vode" i naplatiti više nego bi naplatili lokalcu. Ili su možda to radili tako dobro da nisam osjetio.
Malo pred Carmenom iskočio sam iz starog japanskog busa i potrčao pod strehu obližnje suvenirnice. Kiša je ponovno padala. Došao sam dovdje ne bih li se uspeo na vidikovac s pogledom na čuvene Čokoladne brežuljke. Kiša je padala i nemilice šibala već dobrano natopljenu zemlju. Gledao sam u tlo, potom u nebo. Sivilo. Teško je bilo očekivati da će brzo prestati. Nekoliko lokalaca u kratkim T-shirtevima i hlačama i japankama gotovo u tišini besposleno su gledali u prazno i dijelili sa mnom strehu. Pokušali su mi bez puno truda uvaliti neki suvenir. Ali kiša nas je sve učinila mlohavima. Niti su oni imali volje prodavati, niti sam ja imao volje kupovati.
Nakon pola sata kiša se malo smirila i ukazala se prilika za bijeg. Znao sam da imam jedno dvadesetak minuta hoda do vidikovca nadajući se da će me barem toliko zaobići jača kiša. Imao sam na kraju sreće jer upravo kada sam došao do vrha opet je obično počelo padati. Sklonio sam se u jedini restoran. Naručio rižu i pileći adobo, u soji mariniranu i potom skuhanu piletinu. Jednim okom sam cijelo vrijeme škicao vani. Kiša nije prestajala.
A onda mi je pukao film, zatražio sam račun, platio i odjurio do samog vrha vidikovca. Ubrzo me kiša smočila, ali više mi nije bilo važno. Jedino što je istovremeno počelo i malo puhati pa je postalo prohladno, nešto što nisam očekivao na Filipinima. Neki su od domaćih turista malo pretjerali i odmah na sebe navukli majice dugih rukava i jakne. Uvijek me iznova fascinira netolerantnost tropskog stanovništva na nešto nižu temperaturu kada ih dvadesetak stupnjeva odmah natjera na duge rukave.
Čokoladni brežuljci su skupina od 1268 gotovo identičnih stožastih brežuljaka, četrdeset do sto dvadeset metara visoki, koji prekrivaju dio unutrašnjosti Bohola. Ime su dobili jer navodno izgledom podsjećaju na zrna čokolade. Službeno su nastali podizanjem starih koraljnih naslaga, nakon čega je uslijedila erozija i razne vremenske neprilike. Mene, da prostite molim, ti brežuljci više podsjećaju na govanca ovca ili koza. No razumljivo, nitko ne bi došao vidjeti "Sheep Poo Hills" ili "Goat Poo Hills". "Chocolate Hills" zvuči otmjenije i primamljivije.
Vrijeme nije idealno za gledanje. No, nije ni loše. Kiša i niski oblaci dali su brežuljcima dodatnu dozu mističnosti te dubinu. Najbliži stošci vidjeli su se posve jasno, a oni iza su već bili lagano obavijeni sumaglicom. Sumaglica je one dalje gutala sve više i više dok naposljetku daleko naprijed brežuljci nisu nestali s vidika.
Natrag na glavnoj cesti dok sam čekao bus za Loboc, čavrljao sam s istim onim lokalcima s kojima sam prvotno dijelio strehu. Kiša nije prestajala i streha nas je opet spojila.
"Previše kiše! Pada, pada i pada. Već dva dana. Zar je uvijek ovako?", vrijeme je jedna od glavnih tema neobaveznih razgovora na Filipinima pa sam i ja odlučio igrati na kartu vremena.
"Not always. Ponekad. Ovo je zbog dolaska tajfuna. Dolje na Mindanau je već počelo....", uzvratio mi je jedan.
Tajfun... riječ koju nitko ne voli čuti. U glavi sam odmah nacrtao kartu Filipina. Mindanao nije daleko od Bohola.
"Proglasili su ovdje prvi stupanj opasnosti od tajfuna. Ukupno ih je pet. We'll see.", dodao je drugi.
U glavi mi je odtad bila samo ta jedna riječ - tajfun...
Post je objavljen 25.11.2014. u 11:45 sati.